Završnica utakmice Šibenik – Dugopolje bila je zapravo repriza ne tako davnog susreta Šibenčana s Bijelim Brdom. Nažalost, ne u rezultatskom smislu. Za razliku od dvoboja s BSK-om (3:2), domaćin je ovaj put ćutio gorak okus poraza (0:1). Reprizirana je samo reakcija tribina ili žestok navijački verbalni napad na trenera Borimira Perkovića, koji se ovaj put proširio i na prvotimce Šibenika. U trenutku kad se momčad, unatoč porazu, došla pozdraviti s Funcutima.
U tim minutama sjetio sam se uporne teze starog prijatelja Miroslava Ćire Blaževića – "Nitko, sine, ne može protiv naroda", ali i izjave, koju mi je dao u zadnjem razgovoru za "Šibenski", kad je kazao: "Šibenik je divan grad, ali vi ste Šibenčani zajebani kao ljudi. Nije lako s vama, a ni s tobom, sine."
Nema opravdanja
Već mjesecima je jasno da Perković, unatoč prvom mjestu na ljestvici, nije po volji šibenskih prijatelja nogometa, ali i to da braći Bulat ne pada na pamet da se odreknu trenera – prijatelja. Klupsko je vodstvo dobilo potporu objektivnih promatrača poslije utakmice Šibenik – BSK, no za ono što su Šibenčani pružili u sudaru sa susjedima iz Dugopolja teško je naći opravdanje za bilo koga. U utakmici koja je značila (prvoligaški) život, šibenska momčad nije plijenila ni motivacijom, a kamoli tečnom igrom. Nije pomogao ni glas službene spikerice Ivane Jurica, koja je na svoj način htjela pružiti podstrek domaćinu objavom da Zadar vodi protiv Varaždina s 2:0.
Uzalud smo tražili niti taktičkih zamisli u šibenskoj igri. Kao da je većina igrača u veznom i napadačkom redu igrala na krivim mjestima. Neki od njih su se, posebice Kendeš, Princ i Antunović, doimali poput padobranaca, koji su u svom izmišljenom desantu sletjeli na krivo mjesto. Tko može biti odgovorniji za takvu blijedu šibensku sliku od trenera!? Utakmica je bila loše pripremljena u psihološkom i taktičkom smislu. Ne može se igra pretendenta na Prvu ligu svesti na duge odbojne lopte stopera prema vrhu napada ili "sviće" bez jasne adrese.
'Napaljeni' Dugopoljci
Ne pamtim, stoga, kad sam se u pedesetak godina, koliko službeno pohodim Šubićevac, iznervirao kao prošle subote. Ćirinu tezu "da sam zajeban kao i svi Šibenčani", potvrdio sam tako da sam, za razliku od Funcuta i ostalih, tražio "krivce" i na drugoj strani. Verbalno sam se obrušio na goste iz Dugopolja, posebice na njihova trenera Stipu Balajića. Ne zbog njihove sportske želje za uspjehom, već radi dojma o njihovoj posebnoj i očiglednoj "napaljenosti" na Šibenčane, te nesportskog ponašanja u najvećem dijelu utakmice. Bilo je barem dvadeset situacija tijekom susreta kad su se gosti previjali "od bolova" na travnjaku, a onda koju sekundu poslije kao zečevi jurili igralištem.
Zašto su gosti bili tako napaljeni, a domaći toliko bezidejni? Na prvi dio pitanja nije toliko važan odgovor, dok drugi zahtijeva ozbiljnu analizu na Šubićevcu.
Šibenčani su još uvijek drugoligaški lideri, ali neće baš lako preboljeti propuštenu priliku da prednost povećaju na četiri boda. A što se tiče braće Bulat, trenera Perkovića, njegova izbora taktike i igrača, u ovoj sam kolumni prolio toliko tinte (i žuči) da nove analize nemaju smisla. Svojim tekstovima sam sebe najviše podsjećam na dobru, staru arapsku poslovicu "Psi laju, a karavane prolaze".