Žao nam je, što kriti, Mira Jurića. Ne samo zbog smjene relativno mladog domaćeg stručnjaka, već i uvjerenja da je tim činom (nekad slavna) Šibenka ove jeseni dijelom skrenula s kursa, kojim je u minulim godinama zaslužila komplimente košarkaških stručnjaka i novinara diljem Lijepe naše, pa i šire. Kao jedini hrvatski prvoligaš, koji je temeljio momčad na domaćim snagama. Bez (ispod)prosječnih Amerikanaca i domaćih košarkaških ptica selica.
U Tantalovim mukama, kakve je prošao šibenski prvoligaš na povratku u društvo najboljih iz Treće lige, bilo je puno više odlučnosti i čvrstih, dugoročnih stavova nego u zbivanjima ove jeseni. U 10 godina, koliko je trebalo da se na zgarištu slavne Šibenke ponovno podigne više nego solidan prvoligaš, u jasnoj orijentaciji na domaće snage Baldekin je, u suradnji s OKK Dražen Petrović, odgojio šibensku momčad, koja je, nema sumnje, jača od aktualne. Junaković, Šarić, Badžim, Radovčić, Kalpić, Gulin, Nakić, Širko, Paić, braća Ivišić…
Kad njima dodamo reprezentativce Mira Bilana i Darija Šarića, koji nikad nije odigrao ni sekunde u seniorskom dresu Šibenke, te pomalo izgubljenog šibenskog sina Nika Slavicu, onda je to sastav od čije kvalitete boli glava. Momčad europskih dometa. Na tom putu, ako izuzmemo sezonu, kad su šibenski dres odjenuli zaista prokušani košarkaši poput Zadranina Ive Ivanova, nitko nije letio na krilima (nestvarnih) ambicija. Uostalom, te su sezone, zbog kršenja vlastitih propozicija, Šibenčane na putu do Regionalne lige zaustavili jedino čelni ljudi Hrvatskog košarkaškog saveza.
Uvjerljiv argument tezi o dosad stabilnoj klupskoj politici je svakako i podatak da su do smjene Jurića, osim njega, u minulih 10 godina na šibenskoj klupi sjedila još samo dva trenera: Jeronimo Šarin 6, te Vladimir Anzulović 2 sezone.
Utakmica na dva koša
Kad je Jurić naslijedio Anzulovića, odmah je iskreno posegao za rečenicom „Da je dobro stanje u klubu, mene ne bi ni dopala šansa da vodim prvu momčad“. No, više je nego solidno odradio minulu sezonu, kad se zbog brojnih odlazaka i promašenih akvizicija činilo da će se momčad teško odlijepiti od prvoligaškog dna. A pritom nije samo robovao sustavu pobjeda i poraza. Naprotiv, bio je pakleno uporan u forsiranju mladih šibenskih igrača u situaciji kad su se bodovi činili puno važnijim od minuta podarenih Ivanu Gulinu i sličnima.
U pripremi aktualne sezone rijetki su, kažu, bili treninzi, kad je Jurić mogao na Baldekinu odraditi utakmicu na dva koša. Da ne govorimo o činjenici da se momčad „krpala“ u posljednji trenutak. Da su se neka pojačanja (ili „pojačanja“) poput Dašića i Cobba sa suigračima prvi put ozbiljno upoznali tek na prvoligaškoj utakmici.
- Ne možeš u ponoći, u baru sumnjive atmosfere, za šankom sresti poštenu i zgodnu intelektualku, spremnu za ozbiljnu vezu – tako je jednom pokojni Ivan Medić, arhitekt slavne Šibenke, komentirao klupske pokušaje da se dovedu pojačanja pod svaku cijenu i u zadnji tren.
Tu Medićevu mudrost ili navadu da sportske (ne)prilike uporno uspoređuje sa seksom na Baldekinu krajem ljeta nitko nije uvažavao. No, to je i manji problem od bombastičnih najava „borbe za vrh“ ili „utakmice istine“(s Cibonom), temeljenih tek na pustim željama.
U surovom svijetu sporta Jurićeva smjena se i ne čini toliko spornom. Pogotovu u kontekstu teze o „šok terapiji“. No, neka trenerova smjena bude i povod za daljnje pročišćavanje atmosfere u klubu. Uz aktualiziranje teze da Baldekin treba biti prvenstveno mjesto gdje gušta šibenska mladost. Na parketu i u gledalištu, svejedno.
Za kraj, nemojte misliti da su naša lamentiranja o Baldekinu usamljeni glas. Nije ništa bolje mišljenje o stanju u Šibenki gradskih čelnika, koji su, poslije odlaska Turaka, na pravi način stali iza kluba.