Na Zaz me prvi upozorio moj prijatelj Renato (da, to je onaj što ga je uslikalo sa Sanaderom!) jer ga je, kao i mnoge druge tih dana, oduševio singl, zapravo video-klip zakopčan na YouTubeu sa skladbom “Je veux”. Bio je to doduše zgodan komad gypsy swinga u uličnoj verziji s guitaleleom i kontrabasom koja je očekivano dala dodatni šarm ionako lepršavom i pitkom broju, no, priznajem, Zaz me nije baš nešto oduševila.
Usporedbe s Edith Piaff na kojima su, zbog Zazina pomalo raspuklog glasa, inzistirali francuski kritičari, nije mi djelovala uvjerljivo, a ni u gypsy swing-pop stilizacijama kojima je obilovao (također hvaljeni) eponimni album prvijenac, nisam baš vidio neke velike originalnosti.
Zapravo, cijeli projekt mi se činio tek malo razbarušenijom inačicom sličnih...