StoryEditor
Reflektor‘tehnologija života‘

Vrijeme je da se baterije mijenjaju: Romina Knežić ušla je u klub četrdesetih, posložila je svoje kockice i na život sada gleda drugačije

7. lipnja 2020. - 15:11
Darko Tomaš/HANZA MEDIA

Prije punih dvadeset godina na našim prostorima s emitiranjem je krenula prva komercijalna televizija. Naime, 28. svibnja 2000. godine gledatelji su prvi put mogli pratiti sadržaj Nove TV koja se tijekom dva desetljeća prometnula u jedan od omiljenih kanala. Dnevnik Nove TV već je godinama najgledanija središnja informativna emisija u zemlji, a mi smo, stoga, u ovom broju "Reflektora" odlučili ugostiti jedno od njegovih zaštitnih lica – voditeljicu Rominu Knežić.

Nova TV proteklog je tjedna obilježila puna dva desetljeća djelovanja. Kako ste, u danim okolnostima, proslavili ovu veliku obljetnicu?

- Dvadeset godina lijepa je okrugla brojka, kao i naš novi okrugli logo. Nova TV je brend za sebe, prepoznatljiva u regiji.

Povezuje ljude i stoji im na usluzi. Proslava je prošla radno, prelistali smo album prvih koraka ove kuće. Ljudi koji su gradili ime televizije. Neki su ostali s nama, nekih nažalost više nema, ali ih se rado sjećamo. Galerija je tu ljudi, koji često nisu u fokusu, a zaslužni su za rezultate i uspjeh... Nije jednostavno ploviti televizijskim tržištem, ali nastojimo ploviti uvijek uz dobar vjetar, a publika na rivi nas bodri, podržava, kritizira i hvali.


'Gdje si bio, što si radio'

- Vi ste u redakciju Nove TV stigli još 2006. godine. Tada ste bili dopisnica u riječkoj redakciji da biste se potom, radi voditeljskog angažmana, preselili u Zagreb. Kako je izgledao ovaj prijelaz, kako s geografskog tako i profesionalnog aspekta?

- Nisam otišla predaleko, Rijeka je dostižna za otprilike sat i pol, a s vremenom se naviknete. Zna me zapljusnuti nostalgija. Dođe mi gušt da baš ovaj trenutak i sada, sjednem u auto i odvezem se kraj mora. Nekad u Rijeci, bilo je dovoljno nasloniti se kroz prozor i gledati u more, e sad to već zahtijeva organizaciju.

Trebaju se uskladiti i posao i školske obveze. A te 2006. godine, bila sam na jednom radnom zadatku u Puli kada je došao poziv iz Zagreba. Dan poslije već sam pakirala stvari i pripremala se za Vijesti u podne, s prizorom mora, koji ostavljam iza sebe, u retrovizoru. Bio je brzi prijelaz!

Možete li izdvojiti neke najupečatljivije trenutke koji su se dogodili tijekom ovih 14 godina? Pretpostavljam da se u tom razdoblju skupilo i dosta anegdota?

- Sve je prošlo kao u snu. Tada sam imala 26, evo me danas već u 40...Pitaš se gdje si bio, što si radio i zašto je sve tako brzo moralo proći, očito je u ljudskoj prirodi jako teško osvijestiti trenutke i uživati u njima.

Bili smo ekipica entuzijasta - Brki, Bezić Dževo, Balen i ja. Riječko dopisništvo pokrivalo je i Liku i Istru. Pratilo se po par događaja u više različitih gradova. Bilo je, ne vraćaj se bez priloga i naravno, uvijek imaj informaciju više od konkurencije. Znali smo često biti na knap s vremenom, ali nam se nikada nije dogodilo da se prilog nije emitirao. Igra živaca bila je neizbježna.

Gorjelo nam je pod petama kada smo pratili 86-godišnjeg američkog pilota Lee Lamara, koji je došao posjetiti mjesto pada svog bombardera u Drugom svjetskom ratu, selo Krvavići na jugu Istre. Logično, bio je veliki interes napraviti intervju s tim čovjekom, a ja sam u prilogu htjela pokazati kako rukama prelazi preko suhozida i kao traži svoj padobran. Nikako uloviti pravi trenutak, a nama se žurilo.

Samo smo uletjeli među svu tu svitu i zamolili ga, ako može, van protokola i rasporeda koji je imao, provesti se s nama do mjesta gdje je te 1944. godine sakrio padobran. Unatoč negodovanju organizatora, Lamar je pristao, a mi smo stigli do redakcije u Rijeci izmontirati prilog i poslati ga u Zagreb. Spasio nas Lamar. Bilo je tu još "štorija", ali bolje da urednici Dnevnika što manje znaju.

Prije nego što ste došli na Novu TV radili ste u tiskanim medijima i to u jednim talijanskim novinama. U Italiji ste završili i studij. Kako pamtite to razdoblje?

- Studenski dani, kao i mnogima vjerujem, ostat će obilježeni u mome srcu do kraja života. Ne toliko zbog odnosa profesora prema studentima, koji su bili izrazito prijateljski, već zbog ljudi iz svih krajeva svijeta, koje sam imala priliku upoznati.

Tu se rodila i moja ljubav prema televiziji. Petogodišnji studij tražio je obvezno jedno i pol godišnje stažiranje u pisanom, radijskom i televizijskom novinarstvu. Krenula sam s Tele Quattrom, izvještavali smo o talijanskoj slovenskoj i hrvatskoj, nacionalnoj manjini.

Pratila se politika, kultura te suživot manjina u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Život talijanske manjine u Hrvatskoj pratila sam i kroz Aise, Agenzia internazionale per gli italiani all'estero.

Kada ste i kako shvatili da je televizija vaš životni put?

- Čovjek se uvijek vraća tamo gdje se osjeća najbolje. I ja sam tako, barem bila te sreće. Nakon nekoliko godina provedenih na Radio Rijeci, odlučila sam riskirati i okušati se kao reporterka riječkog dopisništva Nove TV. Pomislila sam tada u sebi: "mlada sam, nemam obitelj, djecu, kredita, kada ću napraviti korak, ako ne sada?!".

Jer, što smo stariji to imamo manje hrabrosti. Moglo je naravno ispasti i drugačije, ali previše čvrsto vjerovala sam u svoje snove pa se valjda i nekim automatizmom dobra stvar i dogodila.

Pamtite li neko razdoblje koje je bilo profesionalno jednako zahtjevno poput ovoga sada s pandemijom koronavirusa?

- Ne pamtim. Potres i koronavirus, pitaš se, što još? Bilo je napeto.

Dobro smo prošli, kako bi rekao Boris Dvornik u pjesmi, "moglo je i svršit gore". Moraju se slegnuti dojmovi, strahovi. Ljudi su izgubili svoje domove, centar Zagreba posebno je stradao. Trebat će neko vrijeme da stvari stanu na svoje mjesto. Ne više dan po dan, već sat po sat.

Nadam se da ćemo se u ovim ljetnim mjesecima malo svi odmoriti i od riječi Covid-19, samoizolacija, karantena, propusnice, zaraženi. Život je polako potekao, neka samo nastavi teći.

Otac je moja snaga

Dnevnik vaše televizije već je dulje vrijeme najgledanija središnja informativna emisija. Što mislite, u čemu je recept za uspjeh?

- Ljudi su se navikli na nas i stekli povjerenje. Uspjehu je pridonio svaki pojedinac, i snimatelji i novinari i reporteri i urednici, realizatori, svi su oni zaslužni za odlične rezultate i visoko mjesto na ljestvici gledanosti. Čovjek i samo čovjek treba biti u fokusu naše profesije.

A vrijednosti koje se uče u počecima ulaska u svijet novinarstva, moraju ostati žive. To je strast prema poslu, intelektualna sloboda, volja za rad, uvjerenje da ti ništa neće biti dano na izvol'te već ćeš se za to morati izboriti. Timski rad i sposobnost pojednostavljivanja složenih realnosti.

Samo tako možemo braniti vlastitu autonomiju, slušati i njegovati sustav građanskih vrijednosti te približiti se objektivnosti uz pomoć slobode i odgovornosti.

Kako provodite vrijeme kada se kamere ugase? Kako "punite baterije" nakon napornog dana?

- Ušla sam u klub četrdesetih, dakle vrijeme je da se baterije mijenjaju. Sad idem na "solarne panele" i radim na promjeni tehnologije života. Odlučila sam ne izgovarati riječ stres. Dosta je te beštije.

Sve će se stići, a ako se kojim slučajem ne stigne, svijet sigurno neće stati. Nije stao prije, a neće sigurno ni poslije mene. Sada mi jako paše tišina. Volim se odmarati uz svijeću i tišinu. Promatrati cvijeće kako raste u vrtu. Jednostavno samo stanem i dišem.

Otkrila sam mir, a u miru se uvijek pronađe put.

Nedavno ste za Gloriju iskreno progovorili o teškom razdoblju u privatnom životu, gubitku oca. U čemu nalazite snagu za dalje kada vam je najteže?

- Teški su oni udarci kada izgubite osobe koje prve ugledate kada dođete na svijet. Ona dva stupa koja vas drže, kako biste bolje hodali i ušli u program života. Nisam ni prva ni posljednja osoba koja se susrela s takvim iskustvom. Nedostaje mi očevo rame, jako. Mada znam da ćemo se opet sresti. Borio se stoički i bio je hrabar do posljednje sekunde svoga života. On je moja snaga.

Izdvojeno

26. srpanj 2020 06:38