Koliko znamo o tome što nam djeca rade na ‘mreži svih mreža‘? Imamo li informacije kako provode vrijeme na internetu, igrajući igrice ili su po društvenim mrežama? Želimo li, zapravo smijemo li im zabraniti korištenje suvremene tehnologije? Ili uvesti restrikcije u strahu od predatora različitih vrsta (seksualnih, materijalnih, psiholoških,...), odnosno zbog bojazni da naša djeca mogu postati žrtve vršnjačkog online nasilja? Kako kontrolirati djecu, kako uočiti je li možda baš naše dijete cyber-bully?
Dosta se pitanja nameće, puno je nerazumijevanja suvremene tehnologije, a naša sugovornica ponudila je neka važna iskustva iz prakse i savjete kako se boriti s takvim situacijama...
- Generalno, nasilje među djecom je u porastu i puno problema imamo s tom činjenicom, kao i manjkom empatije – u predškolskoj dobi je ta empatija kod djece jako izražena, recimo svi mi koji pratimo dječje ponašanje dobro znamo kako se mališani u predškolskoj dobi i nesvjesno solidariziraju s vršnjacima koji plaču (pomažu jedan drugome, dijele neku igračku, tješe i slično) dok se empatija gubi u kasnijoj dobi, kada krenu u školu... Svi imamo kapacitet za empatiju ali ako ga ne potičemo i koristimo on se smanjuje i gubi. Možda je vrijeme da uvedemo takav predmet u škole, gdje bi se ‘učila‘ i stimulirala (poticala) empatija, uostalom odavno su to u svoje školske programe uveli Finci koji su po svim istraživanjima daleko najuspješniji u školstvu. - bez zadrške je o korijenu problema nasilja među djecom, ali i nad djecom, prvenstveno elektroničkog koji danas sve više preuzima ono fizičko, stvarno, govori nam profesorica psihologije i dječja psihologinja Žana Pavlović.
No to elektroničko nasilje jednako, možda čak i više od onog fizičkog, ostavlja traume i posljedice na nježnu dječju psihu. Naša sugovornica posebno naglašava jedan element ljudskih, obiteljskih odnosa na kojem se zapravo temelji borba (uspješna naravno) protiv nasilja i među i nad djecom...
- Jako važno, možda i presudno, je povjerenje koje djeca trebaju imati u roditelje ali i učitelje i nastavnike. Samo 11% djece – žrtava obraća se nastavnicima za pomoć u slučaju cyberbullynga (elektroničkog nasilja među djecom). Djeca nam ne vjeruju. Ne vjeruju jer se ‘ništa neće promijeniti, jer je to normalno, jer su to dječja posla‘ i slično. Moment ‘povjerenja ili traženja pomoći‘ je najvažniji, da se djeca u određenom trenutku obrate roditeljima kada se nađu na meti nasilja, bilo to vršnjačko ili kad se nađu suočeni sa seksualnim predatorima. - ne može dovoljno apostrofirati profesorica taj aspekt obiteljskih odnosa koji može prevenirati daljnja zlostavljanja i negativne posljedice.
- Pored empatije koja je potrebna u svakodnevnim stvarima, jer često pozitivno lice pokazujemo i reagiramo kod velikih humanitarnih akcija, ali ne toliko u onim dnevnim, gotovo rutinskim situacijama, značajan faktor koji često nedostaje je i medijska pismenost. Svaka druga mlada osoba provodi na društvenim mrežama preko tri sata. Brojke pokazuju da je 40 posto korisnika TikToka mlađe od 24 godine. Činjenica je da se internetom koristi, pokazala su to istraživanja, 45 posto djece predškolske dobi. I to se praktički samostalno koriste internetom, dakle gotovo svako drugi predškolac! A onda se na to nadovezuje činjenica da mi odrasli s djecom ne razgovaramo o tome što je to internet, kako ga koristiti, neke osnovne naputke dati djeci kao što bi uostalom dali kada ih prvi put vodimo u vrtić ili školu, kada smo s njima na dječjem igralištu... Djeca imaju kapacitet to razumjeti, uostalom oni se puno bolje snalaze s tehnologijom od nas starijih, savladavaju tehniku nevjerojatno brzo, povezuju stvari, što je naravno dijelom vrlo pozitivno i razvija potpuno novi set sposobnosti. Naravno, nešto ipak ne mogu razumjeti i tu su potrebni, iznimno potrebni odgovorni stariji članovi obitelji. - krenula je od početka profesorica Pavlović.
Kako prepoznati sumnjive situacije
Kako međutim djeca mogu prepoznati ‘sumnjive‘ situacije da bi ih uopće mogli ‘prijaviti‘ roditeljima zanimalo nas je, kao i što mogu poduzeti prije nego li dođe do neželjenih ponašanja, prije nego li se pojave predatori svih vrsta, odnosno prije nego krene vršnjačko zlostavljanje.
- Moram naglasiti i da je riječ o dvije praktički odvojene teme, iako imaju zajedničkih elemenata - vršnjačko online nasilje i internetsko nasilje nad djecom, predatorsko ponašanje starijih osoba. Prema mom iskustvu, nekakve zabrane nisu previše učinkovite u suzbijanju elektroničkog nasilja, makar je moguće na neki način ograničiti vrijeme provedeno na internetu. Jer što ste postigli ako vaše dijete ne koristi mobitel, internet ili društvene mreže kod kuće, ali zato ode kod prijatelja koji nema tih zabrana i tamo do mile volje, često bez kontrole odraslih, ima pristup svemu?! Ne, držim kako je komunikacija između roditelja i djece najvažnija, pitajte ih gdje su, koje sadržaje pregledavaju, koje igrice koriste, pogledajte što rade, odvojite vrijeme za njih...
Često se naime i kroz računalne igrice skrivaju predatori, koji prate tehnološki razvoj i prilagođavaju se pa je onda nužno da se i mi prilagodimo: zlostavljači s igrališta su u velikom broju preselili na internet, a to ima puno gori učinak! Nekada se to vršnjačko zlostavljanje događalo između manjeg broja djece, bilo je ograničeno na igralište, ulicu, školu, na neku određenu lokaciju ili vrijeme, a sada se događa neprekidno! Kreće odmah, čim je dijete online, i ne prestaje, i vidljivo je puno većem broju ljudi, ne zaustavlja se nego se dapače multiplicira, postaje puno većih razmjera. Tako onda i stvara puno veće probleme zlostavljanom djetetu. Često se recimo događa da djevojčice, koje su posebno osjetljive na fizički izgled, da pokušavaju doseći nekakav ideal nametnut od njihovih idola. Pa onda fotografija završi na internetu, a nakon toga vi nemate kontrolu nad njom... - strašne stvari doznajemo od profesorice Pavlović. I to nije sve.
- Roditelji nisu dovoljno osviješteni da korištenje interneta kod djece i mladih može prerasti u pravo ovisničko ponašanje. Već danas imamo primjere ovisnosti u ranoj školskoj dobi. Tek kad se to dogodi, kad dijete provodi puno vremena na internetu, zapusti svoje obveze i školu, mijenja način ponašanja, ne izlazi iz kuće, postaje odsutno, apatično ponekad i tjeskobno, roditelji se javljaju za pomoć. Radi svega ovoga moramo djelovati preventivno, da ne dođe do problema. Tehnologija je svugdje oko nas, i ne možemo je izbjeći, i treba je koristiti jer ima puno pozitivnih strana ali u određenoj mjeri. Prava mjera bi recimo bila do dva sata u kasnoj osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj dobi, a u mlađoj dobi puno manje i kontrolirano.
Moram kazati i da se među djecom, na žalost, sve više ‘njeguje‘ jedna kultura nasilja. Postalo je normalno, kroz igrice ali i inače, da je nasilje, pogrdne riječi, da je to standard, normalno ponašanje. Napredak tehnologije je posljednjih godina nevjerojatan, sve su ovo relativno nove stvari koje treba učiti, ostajati u korak s napretkom koji donosi boljitak, ali se mora voditi računa i o rizicima koji nisu nezanemarivi. S druge strane, jako puno mladih smatra da je cyberbullyng velik problem u njihovom okruženju i treba im pomoć.
Još jedan aspekt je važan. Kod djece nakon dvanaeste godine počinje nova faza kognitivnog razvoja u kojoj djeca razvijaju apstraktno mišljenje i moralno prosuđivanje na temelju čega počinju razmišljati o etičkim i socijalnim pitanjima određenih situacija. Zato većina aplikacija za smartphone ima ograničenja za djecu mlađu od 13 ili 15 godina, nisu bez razloga postavljene te dobne granice. Dakle nešto starija djeca mogu promišljati o moralnom i etičkom ponašanju, nisu još teenageri (odrasli) u pravom smislu te riječi, ali nisu više ni u onoj dječjoj dobi.
Nije sve tako crno
Nije ipak sve tako crno, slaže se naravno profesorica Pavlović kako dostupnost informacija mladim umovima željnim svega novog donosi pozitivne stvari, usvajaju se neka potpuno nova znanja. Internet ima puno prednosti, možemo naučiti nove vještine, virtualno posjetiti neka daleka mjesta, doznati puno informacija u kratkom vremenu, održavati kontakte s prijateljima koji nisu tu recimo video pozivima i slično.
- Roditelji imaju najveću odgovornost, oni su prvi modeli u korištenju tehnologije. Djeca vide ponašanja roditelja koji i sami imaju ‘problem s tehnologijom‘, odnosno koriste je prekomjerno. Djeca nas vide, čuju nas, ‘upijaju‘ naša ponašanja. Tako nas kopiraju kada smo s njima u parku, a zapravo stalno na mobitelu, vide nas kako boravak na internetu oduzima naše vrijeme s njima. Kada govorimo povišenim tonovima, također to ‘snimaju‘ i drže normalnim. Oni su naše ogledalo, ne mogu biti drugačija od nas. Uglavnom ne postoji čarobni štapić, zabranjivanje i zastrašivanje nije rješenje, nego povjerenje koje bi djeca trebala imati u roditelje i razgovor s njima.
Jer neka pravila su ista kao i u stvarnom svijetu, ako ste kazali djetetu da ne razgovara s neznancima koji prilaze na ulici, kažite im da takva pravila vrijede i u virtualnom svijetu. - zaključuje stručnjakinja temu kako efikasno zaštititi djecu nasilja, pa tako i elektroničkog. Roditelji su više usmjereni na vrijeme koje je dijete provelo na internetu nego na internetski sadržaj. Ako ne znate kako dijete provodi vrijeme na internetu i koje stranice pregledava i što tamo radi, to je isto kao da ste dijete od deset godina pustili iz kuće na dva, tri sata i ne znate gdje je i što radi.