Korčulansko brodogradilište Leda d.o.o. nedavno je punilo stupce medija, konačni krah brodogradilišta rezultirao je prijavljivanjem sisačkog poduzetnika Nandora Rajšlija, vlasnika Lede i jedinog člana uprave, za niz malverzacija kojima je oštetio brodogradilište.
Nakon teksta u Dubrovačkom, obratilo nam se troje radnika nekadašnjeg Inkobroda, najvažnijeg gospodarskog subjekta otoka Korčule koji je u prošlosti zapošljavao više od tisuću otočana. Sve je to, kažu nam radnici, pokradeno i uništeno preko noći, piše Dubrovački vjesnik.
Zlatna vremena Inkobroda
Imena gospođe i dvojice njezinih kolega poznata su redakciji. Većinu radnog vijeka, tridesetak godina, odradili su u glasovitom Inkobrodu, rado su se prisjetili zlatnog doba korčulanskog Inkobroda, jedne od najcijenjenijih tvrtki bivše Jugoslavije o kojoj danas s gorčinom govore. Nakon godina predanog rada izbačeni su na ulicu, bez objašnjenja i bez novaca.
„Najviše mi smeta tvrdnja da je Leda najuspješnija korčulanska firma, Inkobrod je bio uspješniji!“, kaže nam gospođa koja je u Inkobrodu radila na obračunu i isplati plaća, a njeni su se kolege suglasli, jedan je radio kao opći kadrovski djelatnik u komercijali, a drugi na tehničkoj pripremi.
Ukratko, radi se o oglednom primjerku naše privatizacije, realnost kad su u pitanju stečajni postupci. Glasoviti Inkobrod ide u stečaj 1997. godine, nakon kratkotrajnog najma Inmonta, „spašavanje“ brodogradilišta uz veliki pritisak lokalnog lobiranja prepušteno je ing. Mladenu Vukoši koji 2000. osniva tvrku Leda d.o.o. Vukoša je na prvom brodu građenom za Nizozemskog naručitelja napravio velike gubitke, pa brodogradilište prestaje s radom za Božić 2002. godine kad su svi radnici poslani kućama.
Nakon toga brodogradilište izvrsno funkcionira, radnici se vraćaju na posao, a u 12 godina isporučena su 24 trupa broda. No početkom travnja 2014. Godine, Peters Shipyard također završava u stečaju. Nizozemski vlasnici Petersa su ujedno i vlasnici Lede koji preko svojih firmi imaju svaki po 50 posto udjela u vlasništvu brodogradilišta.
Stvar se zakomplicirala kad je jedan od te dvojice, stanoviti Van Voorn, odlučio prevariti drugoga te se u priči pojavljuje današnji vlasnik Lede Nandor Rajšli. Ovaj isti koji je prijavljen policiji zbog sumnje na malverzaciju.
No, početak priče je Inkobrod, tvrtka koja je, kako nam kažu naši sugovornici, nosila nekadašnju Općinu Korčulu. Gospođa je u Inkobrodu počela radili 70-ih godina prošlog stoljeća kao i njen kolega, dok je drugi već radio u firmi. Tada je u Inkobrodu, pričaju nam, radilo 800 radnika plus kooperanti.
„To je bila organizirana firma, nikad nije kasnila plaća, a radnicima se dodatno plaćao rad nedjeljom, prekovremeni, noćni i teški uvjeti rada, beneficirani radni staž. Dnevno je radnike od Blata do Lumbarde u Inkobrod vozilo desetak autobusa. Imali smo radničku menzu, ambulantu, doktoricu i medicinsku sestru, zubara, imali smo vlasititu medicinsku opremu koju smo tijekom rata dali na korištenje vojnoj bolnici u hotelu Bon Repos. Imali smo npr. rendgen kojeg tad nije bilo na cijelom otoku. Imali smo cijenjene inženjere, najbolje radnike u Jugoslaviji, radili smo remonte, gradili nove brodove, radili smo nadogradnje, katamarane, brodove za Jadroliniju. Imali smo naručitelje iz Rusije, iz cijelog svijeta, gradili smo čistače za naftu. Poštovali smo nadređene jer su oni poštovali nas, radna atmosfera je bila izvanredna“, priča nam gospođa.
„Ne možete zamislit koliko je nas radnika bilo, ujutro ne bi mogli svi stati u autobus iz Lumbarde. Na ulazu u Inkobrod, na kapiji, pisalo je 'kasniti nije kolegijalno'. U 24 godine staža nisam niti jedan put zakasnio. Jednom sam rano ujutro išao salpat mrižu, a puhalo je jako šiloko i nisam uspio obaviti posao na vrijeme, od sramote da ne zakasnim uzeo sam dan godišnjeg. Prema šefovima smo osjećali strahopoštovanje, a i oni su cijenili nas. Govorilo se, što se ne može izgraditi u Inkobrodu, ne može se izgraditi uopće“, prisjetio se sjetno naš sugovornik.
„Bilo je novaca jako puno, radili smo, radna atmosfera je bila izvrsna. Zapravo, bilo je toliko novaca da nismo znali gdje ćemo s njim. Radnici su mogli imati i veće plaće, no Centralni komitet to nije dopuštao“, uključio se treći.
Otjerani u stečaj
I onda krah, u rujnu 1997. godine Inkobrod je preko noći završio u stečaju.
„Nismo naslućivali da će doći do kraha, možda smo počeli sumnjati 1994. godine, došao je rat nije bilo posla“, priča nam sugovornik. „Ma kako nije bilo posla? Bilo je posla i novaca“, ubacila se gospođa, „Treći maj je bio dužan osam milijuna, ali Duško Kalogjera ih je izvukao!“, odgovara treći, „Točno, bilo je novaca i nismo smjeli propasti, rukovodstvo je napravilo veliku štetu i žal, danas ne bi jedan mladić od 35 godina imao dvije godine staža, nego 15“, zaključila je gospođa koja je u 51. godini života ostala bez posla.
Prisjetili su se kako je stačajni upravitelj, Ivo Jukić, s debelom zlatnom narukvicom došao u halu, obraćao im se, tvrde, bahato i pokvareno. U toj je najdužoj Inkobrodovoj hali inače bilo najviše radnika i velika buka, tog dana je bilo kao na Stradunu, prisjetili su se, muk. Obećao im nije ništa, a nisu nikad ništa ni dobili, možda jednom neku mrvicu, pričaju nam, i to na nagovor ondašnjeg gradonačelnika Mirka Duhovića.
Jedan od naše trojice sugovornika je nakon stečaja odmah išao u mirovinu, drugi se zaposlio u jednom komunalnom poduzeću, dok je našoj sugovornici ostala godina i pol do mirovine.
„Zaposlila sam se u radničkoj menzi iako nisam kuharica. Firmu preuzima Inmont, jedno vrijeme su mi plaćali uredno, a onda su me i oni zakinuli. Do danas su mi ostali dužni 45 tisuća kuna, tolika su moja potraživanja. I ja sam među onima koji imaju manja potraživanja, bilo je onih koji su potraživali i po 80 tisuća kuna i više. Nismo bili ujedinjeni, baš ti su štrajkali kad su došli Nizozemci, a onda su se nako dva dana priklonili njima, još su nam se i rugali. Znamo puno detalja za koje smo sigurni da su istina, ali nemamo dokaze“, priča nam gospođa.
Na puno su adresa radnici Inkobroda pokušavali doći do svojih potraživanja. Pokazali su nam listu svih potraživača, bivših radnika Inkobroda, ima ih 310, a ukupno su im ostali dužni više od 66 milijuna kuna! Radi se o plaćama, doprinosima, otpremninama, a gdje su dionice, pita se naš sugovornik koji je svojedobno poput mnogih, na nagovor rukovoditelja Inkobroda, 20 tisuća maraka potrošio na kupnju dionica tvrtke?
Obratili su se i tadašnjem SDP-ovom saborskom zastupniku Mladenu Mareliću, inače otočaninu, koji im je rekao da donesu dokumente u tri kopije i nikad ništa po tom pitanju nije napravio, kako ističu radnici.
Izdani i prevareni
Sve su dokumente poslali i DORH-u 2012. godine, no nikad nisu dobili nikakav odgovor. Najveći šok uslijedio je 2019. godine.
„Stečaj Inkobroda je po zakonu trebao trajati tri godine, a trajao je 22 godine. Mi nismo uopće znali da je stečaj zatvoren, 2019. godine nas je primio tadašnji gradonačelnik Andrija Fabris, pitali smo ga kad će nam isplatiti potraživanja. On je nazvao stečajnog upravitelja Jukića koji mu je rekao da je stečaj zatvoren. Bili smo šokirani, dobili smo Rješenje trgovačkog suda o otvaranju stečaja 97., zašto nismo dobili o zatvaranju 2019.? Zatvorili su ga Frano Skokandić, radnici su ga, nažalost, odabrali da predstavlja naše interese, i župan Nikola Dobroslavić. Zašto je stečaj toliko trajao, zašto je pokupljen kompletni materijal kojeg smo krvavo zaradili? Sav onaj materijal koji je ostao na početku stečaja mogao se prodati da se namire radnici, mogli su iznajmljivati željezo, limove. Zašto nisu isplatili radnike koji su Inkobrodu dali dio svojih života? One dvije dizalice, simboli Inkobroda, one su naše, bojimo se da će ih izrezat i prodat“, kažu nam ogorčeno sugovornici.
Gdje je tu pravda, pitaju se te priznaju kako su odustali od nade da će ikad dobiti što traže. Dugi niz divnih i produktivnih godina danas je zamijenio osjećaj izdaje i nepravde, ali to je Hrvatska, zaključuju, sve su pokrali i još nas kradu.
"Ogorčena sam i ne mogu ih smisliti, nijednu vlast nije briga za naš slučaj, ni jučerašnju, ni današnju. Korčula je sama sebe uvrijedila i ponizila s Inkobrodom, nekad perjanicom cijelog otoka“, zaključila je gospođa.