"Spuga 2" naziv je spužvarsko-ronilačkog obrta Roka Tanfare (1979.) s Krapnja, malenog kraljevstva naših velikih ronilaca i spužvara. No bez obzira na to koji broj dodali onome "spuga", spužva je na Krapnju nekoliko stoljeća bila prva; prva dama ekonomije koju su nosili dični otočni muževi otkako je krajem 17. stoljeća tehniku lova s naročitim ostima na Krapanj donio fra Antun s Krete.
– Zašto "Spuga 2"? Pa zbog tradicije, jer je moj otac Danko zajedno sa stricem Milivojem imao obrt "Spuga" kad se osamostalio iz nekadašnje spužvarske zadruge, u međuvremenu ugašene. U mojoj obitelji – a nismo jedini – spužvarstvo se proteže naraštajima, tako da ni ja nisam mogao pobjeći. Ili, bolje reći, nisam htio – smiješi se Roko Tanfara dok razgledamo privatnu muzejsku zbirku krapanjskog spužvarstva i njegove obitelji otvorenu javnosti. U prizemlju obiteljske kuće na krapanjskoj obali Roko je zajedno sa suprugom Milenom prije nekoliko godina ustanovio zbirku i suvenirnicu s uporabnim predmetima od spužava poznate vrste "fina dalmata" iz vlastitoga ulova. Zajedno s dvoje djece čvrsto su odlučili ostati na otoku svojih predaka i vidi se na prvi pogled da su u opremanje vitrina, izbor fotografija te izloške povijesnog presjeka ronilačke opreme uložili puno pažnje i ljubavi. Kao u vremenskoj kapsuli tu se, gostima Krapnja na razgled, čuvaju uspomene na ljude koji su se bavili teškim poslom i bili u tome ne samo pioniri, nego su i prednjačili znanjem i vještinom gdje god da su radili.
Pobjegli iz Osla
I Tanfare su pokušali živjeti drugdje, daleko od sunca i svjetla Dalmacije, u hladnoj klimi Norveške, gdje je Milena rođena, odrasla i gdje je radila kao pedagoginja u predškolskom odgoju. Potrajalo je to pet godina nakon vjenčanja potkraj 90-ih, dok ih zov otoka nije trajno usidrio u staroj domaji. Milenina je majka iz krapanjske obitelji Curavić, otac je iz Gaćeleza, a njoj je oduvijek teško padalo s ferija otići natrag u Oslo.
– Onda bi me nakon Nove godine hvatalo veselje što do raspusta na Krapnju ima još svega nekoliko mjeseci i to me nosilo – kaže Milena, jednostavno objašnjavajući da je očito tako trebalo biti.
Krapanj im je suđen, a ubrzo se potvrdilo da završetak jednog životnog razdoblja otvara vrata nečem novom. Roko je kao mlad ronilac i spužvar došao u priliku kakvu prije njega u povijesti Krapnja i njegovih lovaca na spužve nije imao nitko. A to je da zahvaljujući svome zanatu godinama sudjeluje u razvoju medicine i liječenja zajedno s uglednom farmaceutskom tvrtkom "Lohman i Rauscher Gmbh" iz Njemačke, jednom od vodećih u proizvodnji i osmišljavanju posebnih, antimikrobnih zavoja za rane koje teško zacjeljuju. Stvar je ostala ispod medijskog radara, dobrim dijelom i zato što je Roko Tanfara vezan poslovnom tajnom i strogim ugovorom, te mu je o tome dopušteno govoriti jedino u najopćenitijim crtama.
– Tražili su jedan biološki proizvod iz mora koji bi im mogao biti zamjena za postojeće zavoje od posebno preparirane teleće kože, i to od spužve, vrste pokraj koje smo mi spugvari roneći prolazili jer je u odnosu na našu poznatu spužvu fina dalmata bezvrijedna za svakodnevnu uporabu, a da nismo ni slutili da u sebi nosi pravo bogatstvo, bakteriju blagotvornu za zacjeljivanje rana – kaže Roko Tanfara. Riječ je o tome da se kao zavoj koristi ta spužva, prerađena u kvadratiće poput gaze natopljene supstancijom u kojoj su te njezine korisne bakterije, objašnjava.
Zdravstvena prijetnja
– Tada, 2000-ih, pred čovječanstvom je bila velika zdravstvena prijetnja od kravljeg ludila, a ta je tvrtka odustala od suradnje s grčkim spužvarima, razvrgnula je s njima sve ugovore i obratila se nama.
Njihova je suradnja bila pravi stručno-znanstveni postupak, pri čemu je izrađena temeljita studija o mogućnostima regeneracije i nalazištima te spužve, a praktički su neiscrpna, kako se pokazalo. Tijekom višegodišnjih priprema iz mora su izvadili više od 10 tisuća primjeraka različitih spužava dok nisu našli onu pravu i pouzdano je detektirali. Farmaceuti partnerske tvrtke već su o toj spužvi znali kao o vrsti iz Atlantika, no trebalo je otkriti kako ona izgleda na Mediteranu.
– I uspjeli smo – veli Roko s ponosom.
– Proizvod je prošao sve obvezne faze ispitivanja svakog medikamenta prvo na miševima, majmunima, svinjama, potom i na ljudima, da bismo ga konačno 2017. dovršili. Ne samo da smo glavni dobavljači te spužve, nego se tu kod nas, pod određenim uvjetima i uz pomoć posebnih kemikalija, spužve obrađuju do te mjere da na proizvodnu liniju našeg partnera dođu kao poluproizvod – kaže Roko Tanfara, dodajući da je tržišni plasman toga zavoja, dosta skupljeg i stoga alternativnog onome na bazi teleće kože, zasad u fazi mirovanja, no u planu njemačkog partnera su aktivnosti za proboj na zahtjevno tržište SAD-a.
Tako je, pored znanstvenika prof. dr. Corneliea Alupeija i prof. dr. Petera Rutha, na zaštićenom patentu kemikalije za revolucionarni način obrade spužava ravnopravno istaknut i Roko Tanfara, četvrti naraštaj "šototajera" i spugvara iz njegove loze u kojoj je s tim zanatom započeo pradjed Marko.
– Znači, spužve se više ne gaze nogama? – pitam Roka, a on odgovara da se tu ništa nije promijenilo.
– "Maste" se i dalje, nema do gaženja, no kemikalija dolazi tek poslije – zagonetno se nasmijao dok smo razgledali fotografije s početka 80-ih godina, kad su se spužve u velikim količinama sušile na krapanjskoj obali. Kod nas je i dalje najviše spugvarskih obiteljskih družina na Krapnju, čiji su lovci godišnje brali i do pet tona, no taj zanat više nije njihova ekskluzivnost.
– U tome i leži dio problema, jer su ljudi sa strane spremni na sve samo da ulove što više. Ono što smo mi u dugom nizu godina svoje tradicije naučili čuvati radi zaštite svoga posla koji je značio život – a to su jedinke do 10 centimetara veličine, još uvijek spolno nezrele – oni nemilice vade. Idu za nama, špijuniraju pošte i taraše gdje stignu. Nije ih briga, kada procijene da su izlovili dovoljno i više im se ne isplati, promijene zanimanje, a ionako ne žive na Krapnju! – rekao nam je Roko.
– To je jedna strana problema, a druga je pomor spužve koji je, zbog nekog virusa ili bakterije, započeo prije 10 godina i opustošio je velik dio staništa. Slično je kao i s periskom, spužve naprosto umiru – zabrinut je Tanfara.
Ekologija mora
– Na jugu spužve više nemate. Situacija je nešto bolja na sjevernom Jadranu, a ohrabrujuće je što se lovišta sada ipak polako oporavljaju. Uvjeren sam da je sve to povezano sa zatopljenjem mora, podjednako i sa zagađenjima. Kolektori, kruzeri, na jugu naročito… Sve to loše utječe na ekologiju mora i samo bog zna čega sve nema u tim otpadnim vodama – veli Tanfara, ekolog po svome najdubljem uvjerenju i prirodi djelatnosti koju baštini od svojih starih.
Stanje je, drži, kritično do te mjere da bi ubuduće trebalo uvesti rigoroznija pravila izlova i srezati broj povlastica. Previše je lovaca, smatra Tanfara, koji na desetkovanu finu dalmatu nije zaronio već tri godine.
– Imam još nešto zaliha dovoljnih za izradu suvenira koje prodajem u ovome našem muzeju. Godišnje mi ne treba više od oko 150 kila, a kad spužvu preradite i obradite, dodajući joj na vrijednosti, tada je moguće bolje zaraditi i na manjim količinama, a ne neprestano se mučiti u podmorju da bi se izronilo što više sirove spuge – kaže Roko. – Sada radim ono što već dugo godina prakticiraju Talijani i Grci: kod nas kupe sirovu spugu i onda nam je vrate prerađenu i višestruko skuplju.
Ovoga će ljeta u suradnji s turističkim agencijama početi s prezentacijama ronjenja na staroj, glomaznoj šototajerskoj ronilačkoj opremi, no za grupe od barem 50 gostiju. Sve je to besplatno, kao i obilazak muzeja, pred kojim će uskoro na ulici postaviti veći zaslon na kojem će se neprestano izmjenjivati sekvencije iz svijeta otočnog spužvarstva.
– Nama je Krapanj na prvom mistu. Svatko nam je dobrodošao i svakom je na volju hoće li kupiti neki od desetak i više suvenira od spužve iz naše ponude i time pomoći jednoj obitelji na otoku. Obitelji s otoka koja ne može tek tako poći kopati krumpire, jer su joj spuge i more oduvijek bili glavni vrtal – kaže Roko.
Tradicija od kraja 19. stoljeća
Rokov pradjed Marko bio je među prvih osam Krapljana koji su 1894. godine završili tečaj šototajerskog ronjenja pri mornarici tadašnje Austro-Ugarske. Nekoliko godina poslije već ih je bilo osamnaestorica, a neki su kasnije obučavali podvodne diverzante britanske krune, ispričao je Roko dok smo se zadržali kod izloženog popisa krapanjskih ronilaca od kraja 19. stoljeća do nedavno izrađenog vrućom iglom na drvenoj podlozi. Ukupno ih je između 200 i 300, bili su nezamjenjivi u hidrografskim radovima i kao ronioci "Brodospasa", gdje ih je vodio još jedan veliki čovjek s otoka, Jerko Tanfara. Stoga nije ni za što maleni Krapanj kolijevka hrvatskog ronjenja.
– Ako je Zlarin kolijevka koraljarstva i zato je dobio centrar koralja izgrađen iz europskih fondova, tada Krapanj, kao kolijevka ronjenja, zaslužuje imati barokomoru i tim liječnika za terapije medicinskim kisikom. Imamo i prostor za to, već dugo je to u planovima otoka, no zjapi prazan. Da se otvori barokomora, to bi osiguralo još jednu usporednu brodsku liniju za pacijente koji bi se kod nas liječili – uvjereni su Milena i Roko. Milena je inače predsjednica otočne udruge "Zajedno za Krapanj". Uskoro će svoje prijedloge za boljitak otoka zajedno s predstavnicima Mjesnog odbora i Turističke zajednice iznijeti Danijelu Mileti, dogradonačelniku Šibenika. Uostalom, podsjećaju, Krapanj je doživio veliki komunalni uzlet s rekonstrukcijom vodovodne i kanalizacijske mreže, elektrike i javne rasvjete te ulica s priključenjem na šibenski kolektor. Sada su, kažu, na redu druge investicije.
Teška svađa lovaca na spuge
Kako na nebu, tako i pod morem! – zamišljam da su krapanjski ronioci komentirali nespretni hod Neila Armstronga, prvog čovjeka na Mjesecu daleke 1969. Tako su i šototajeri gazili po morskome dnu u svojoj teškoj opremi, posve nalik na onu astronauta.
– Kad su se pojavili šototajeri, između njih i lovaca na spuge ostima nastala je teška svađa. Ovi su strahovali da će im ronioci sve izloviti, a onda se umiješala carska vlada s prijedlogom da prvi love do 15 metara dubine, a da ronioci idu dublje i tako jedni drugima ne zadiru u lovišta određena tehničkim mogućnostima. Ni taj prijedlog, premda logičan i pravičan, nije pomogao, pa se razmirica produbila. Tada je vlada svima zabranila lov na tri godine, nakon čega su se glave ohladile i pristale na vladin prijedlog. Ili to, ili glad!
– Ruke su najveća pošast – kaže Roko. – Ronilac trpa u torbu, a onaj s ostima šta ubode, ubode. Jednako su teški ronioci reagirali kad se pojavila laka oprema, efikasnija za berbu pod morem. Isto je bilo i s koraljima, koje su između dva svjetska rata Zlarinjani neko vrijeme vadili zajedno s Krapljanima kao roniocima. I naravno da su lovili puno više nego svojim primitivnim alatom "na križ", koji se na brak spuštao iz broda. Do te mjere bogatije da se brusionica koralja premjestila na Krapanj, u objekt gdje je danas hotel – kojeg drugog naziva doli "Spongiola".
Nakit od koralja iz vlastitoga ulova prave i Tanfarini, no koralj je danas preostao jedino na velikim dubinama, većim od stotinu metara. I jedino posebno vješti ronioci mogu na te dubine, veli Roko.