Ako spasiš jedan život, spasio si cijeli svijet... Zato ni ne čudi slogan davatelja krvi: ”Daruj krv- daruj život!”. Upravo su se tom krilaticom vode u zadarskoj Pomorskoj školi, i to punih 56 godina!
Sad već davne 1967. godine, svega desetak godina manje nego što ima škola, osnovan je aktiv darivatelja krvi Pomorske škole. Zbog toga spadaju u najstarije srednjoškolske aktive.
Osnivač je bio profesor Aleksandar Babić koji je već tada potaknuo svoje učenike na uključivanje u tu plemenitu akciju. Ova tradicija nastavila kroz nekoliko voditelja tijekom godina, unatoč raznim i brojim peripetijama na koje su nailazili kako voditelji Aktiva, tako i škola i njezini učenici.
- Nakon Babića, posao voditelja preuzima Tomislav Pejdo, zatim početkom ‘90-ih na njegovo mjesto dolazi Gorki Kurtin, nažalost, prerano preminuli. On je zapravo najzaslužniji za popularizaciju i masovniji odaziv učenika na darivanje krvi. Imao je jedan poseban pristup učenicima, bio je vrlo plemenita duha i mislim da je svojim postupcima postavio pravi primjer toj djeci. Nakon Kurtina, preuzima njegovu palicu Stipe Marđetko, a nakon njega, Nenad Ninčević koji je aktiv vodio do svoje smrti. Trenutno ga vodi Antonio Zubčić – odmah na početku razgovora uputio nas je u povijest kolektiva mladi ravnatelj Marin Perinić.
Naglasio je također kako spadaju u prvi školski aktiv koji akciju darivanja krvi radi dva puta godišnje.
Do sada su, u tih posljednjih pet desetljeća, prikupili preko 3.000 doza krvi, a od 1997., od kad se vodi statistika, preko 2.000 učenika dalo je krv.
- Želja nam je to podignuti na tri davanja godišnje, tako bi zasigurno postali jedini u Hrvatskoj koji toliko puta daruju krv – ubacio se prof. Zubčić, napomenuvši kako se krv može dati tek s napunjenih 18 godina.
- Oni su punoljetni tek krajem trećeg, početkom četvrtog razreda, pa ih moramo ”uhvatiti” čim prije. Ali, kad se dođe u ovu školu, učenici se odmah upoznaju s ovom akcijom, tako da svi jedva čekaju proslaviti 18. rođendan. Neki znaju doći dan, dva prije, samo da konačno daju krv, no ne smijemo im dozvoliti, pravila su pravila – govori nam Zubčić uz osmijeh, dodaju kako ona sudjeluju simbolično: slažu nosila, stolove, pripremaju prostorije...
- Istina je, nekako je postao statusni simbol u školi kad napuniš 18. godina da ideš dati krvi – slažu se učenici Toni Peranić i Roko Vuksan iz 4.A., smjera tehničar za brodostrojarstvo.
Već su dva puta dali krv, a nakon završetka škole, kao i mnogi njihovi sad već bivši kolege, ne misle stati.
- Kad sam upisivao Pomorsku, već sam znao za ovu akciju od starijih prijatelja koji su pohađali školu. I da, znao sam da ću i ja jedom sudjelovati u darivanju krvi. Uz poticaj prof. Zubčića, više manje iz našeg razreda, kao i ostalih, pristupili smo gotovo svi. Zaista veliki broj nas – govori nam Toni, opisujući kakav mu je bio prvi put.
- Iskreno, osjećaj je nekako opuštajući. Zapravo, oslobađajući! Samim time što znaš da nekome pomažeš, što znaš da će ta krv sigurno nekome spasiti život... Darivanje krvi pomaže i nama, zdravo je za tijelo. Plemenit je čin i sviđa mi se – istaknuo je Toni, dok je Roko naglasio kako se on prvi put osjećao dosta slabo.
- Malaksao si, no ipak nije bilo straha jer je profesionalni tim cijelo vrijeme uz tebe. Ipak, već drugi put je bilo puno lakše, vjerojatno zato što sam znao što očekivati. Dobar je osjećaj nakon toga, osobito zbog vjere da ćeš nekome možda spasiti život. Sve svoje prijatelje potičem da se prijave na darivanje, ne samo iz moje škole, nego i iz drugih, kao i iz moje okolice – rekao je Roko.
A upravo to širenje mreže dobrote i nesebičnosti je ono na što ciljaju u ovom aktivu.
- U našu se školu upisuju učenici iz cijele županije. Zamislite da svaki od njih koji donira krv potakne svoj mali kolektiv, u svom mjestu, ili makar samo u obitelji. Kad se to radi generacijski, dobijete jednu jako, jako raširenu priču...- ubacuje se Zubčić, dodavši da se čak i strah od igle kod nekih ljudi prevlada zbog plemenitosti čina.
- Kad njih postavite u ulogu žrtve, odnosno kad ih pitate što bi bilo da baš njima zatreba krv, ili nekome njima bliskome, onda se zamisle i često ostanu bez argumenata. Mislim da je to prijelomni trenutak... Tad odluče da je ipak cilj važniji od trenutnog straha – naglio je Zubčić, a s njim se složio i ravnatelj perinić koji je i sam upoznat s tim strahom.
- Ja se panično bojim igle, ali evo svaki put se odazovem na akcije, gdje god bile – govori uz osmijeh Perinić te dodajte kako u prosjeku, po akciji, prikupe od 30 pa sve do 50 doza krvi.
- I to ne samo od sadašnjih učenika, već i bivših koji studiraju tu u blizini, na Pomorskom fakultetu, te se vrlo često odazovu našim akcijama. Stvarno su nam uvijek tu na raspolaganju... I to je jedan od razloga zašto volimo reći da smo prava, mala obiteljska škola – zaključio je ravnatelj Perinić.
