Moja glavna logističarka, vrhovna šefica financija i gospodarica svih kućnih kantuna poslala me jutros prije posla na peškariju po teke pasa. Petkom uostalom, red je da se blaguje riba.
- Naravno da idem, odgovor je bio ka' iz praćke, ali biće dobro nađem li tamo krepanu mačku (uličnu) kamo li pasa.
Moja (samo) uvjerenost u opustjelu peškariju zbog zime i mora, koje se, barem uz obalu doima kao da u njemu nema života rasplinula se u trenu od miline prizora već na ulazu: i pasa i mačaka i svega drugog blaga božjeg što pliva, hoda, puzi ili lebdi morem bilo je jutros na bancima.
Kašete su kipjele od velikih salpa po upravo odličnoj cijeni od 30-35 kuna, crnih gavuna, dobrih cipalja oštrica, zlatara i putnika, mola, kozica, škampa, divljih orada, luceva, a bila je i poneka palamida, piše Šibenski.hr.
- Rodilo je more, kao u proljeće i jesen! - govorim prodavačici Nedi, a ona mi odgovara da u minulim, najhladnijim danima do danas ribari uopće nisu isplovljavali, a i pijaca je u cjelini bila opustjela - nit' prodavača, a ni kupaca. More se odmorilo i dalo koćarima, migavičarima i ribarima s drugim mrežama. Svima osim plivaričarima koji su još neko vrijeme pod lovostajom, pa nema srdela ni lancarda, koje gotovo isključivo lovi ta mreža. No ipak je bilo srdelica, onih što ih Šibenčani zovu 'sto glava, dvista očiju', ulovljenih drugim alatom - ne plivaricom, kako uvjeravaju - te je peškarija danas, na 'riblji dan' zadovoljila i one najprobirljivije.
Tko je mogao posegnuti dublje u takujin, na raspolaganju je imao oborite glave prve kategorije, poput šampjera po 180 kuna.
- E, migavica! Ta lovi od igle do lokomotive! - nasmijao se Braco Ćosić, inače pasionirani udičar. U prijevodu, igla je jeftini, narodni crni gavun, zimska poslastica od tradicije u Šibeniku ili manji, također pučki luc, srodnik tune - a lokomotiva - šampjer ili lignja, premda je toga traženog, jesenskog i zimskog morskog fruta bilo najmanje.
- Kako će je i biti, žali se u prolazu jedan lignjolovac štapom s kraja, kada migavica svakodnevno 'tare' Krapljun, plitki brak oko istoimenoga otoka, pa lignja, sve ako i želi, nikako da dopliva bliže kraju, na livade posidonije gdje se zimi skuplja riblja sitnež, njezina glavna hrana. I tako to ide stalno: dok migavica lovi, sportski ribolovci beštimaju, jer njima tvrde, ne ostaje ništa. Na pustoš u svojoj vali, Žaborićkoj, žali se i jedan Gović, detektirajući opet migavicu kao glavnog krivca.
Ma šta radi Ribarska inspekcija, jer migavica, uvjerava me, radi na poštama gdje ne bi smjela!? A nema tome toliko davno, da je na lignje isplovljavao pred kućom, kao u vrtal - a sada su to prošla vremena, nevoljko odmahuje glavom.
Ne znam što radi Ribarska inspekcija, ali u prolazu, od gospođe Anite Krnić, saznajem kako jeftinoga luca jednostavnim postupkom učiniti ukusnim kao pravu, iskrvljenu tunu.
- Ovo su luci uhvaćeni mrežom, pa se krv u njima zadrži i prožme ih silinom i kiselošću, ali ima vam tome lika! Ja ih filetiram, pa dobro nakapam limunom, da pobijele i sasvim blago premažem maslinovim uljem. Neka tako otpočinu sat-dva u frižideru, pa ih onda bacite na gradele! - rado mi je kazala tajnu, mađioničarski trik koji luca pretvara u tunu.
Ništa čovjeku ovaj petak ne može pokvariti nakon jutarnjeg đira peškarijom. Pa ni migavica u daljini kod Krapljuna, odluči li se popodne zabaviti s lignjama negdje s kraja...