Još se jednom potvrdilo da je dubrovački Arhiv pravi bunar povijesti, dakako, ne samo nacionalne, nego i svjetske.
Javnosti su predstavljeni prijepisi pisama dvojice sudionika slavne Magellanove ekspedicije kojom je, između 1519. i 1522. godine, prvi put oplovljena zemaljska kugla, a koji su od 16. stoljeća u posjedu Arhiva Dubrovačke Republike.
Zanimljivo, sve je krenulo od društvenih mreža, točnije od Twitter-računa Veleposlanstva Španjolske u Hrvatskoj, koje je podijelilo vijest o otvaranju izložbe "Najduže putovanje – prva plovidba oko svijeta", koja je upriličena u Lazaretima u organizaciji Veleposlanstva i "Dubrovačke baštine".
Reagirajući na "tweet", jedan od autora izložbe na kojoj su izložene fotografije pisama, ukazao je na to da se pisma nalaze u Arhivu pod Srđem, što je dovelo do prezentacije prijepisa široj javnosti.
Povjesničar dr. Lovro Kunčević iz HAZU-ova Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku naglašava kako je pisma još 1889. objavio Eugen Gelcich na temelju rada svojeg brata, poznatog Josipa Gelcicha, koji je bio upravitelj dubrovačke pismohrane.
Kunčević je otkrio više o pozadini pisama, naveo je kako su ona došla do Jadrana i koji je njihov sadržaj.
– Jedno od tih pisama dobro je poznato u svjetskoj historiografiji, a uz ovu dubrovačku postoji i čitav niz kopija. Riječ je o pismu kapetana Juana Sebastiana Elcana koji je, nakon Magellanove pogibije na Filipinima, preuzeo zapovjedništvo nad ekspedicijom i brodom "Victoria" završio oplovljavanje svijeta. Elcano je to pismo napisao 6. rujna 1522., u trenutku kad je stigao u Španjolsku nakon dramatičnog putovanja koje je trajalo tri godine.
U pismu obavještava cara Karla V. o dolasku ekspedicije, o tome da je od pet brodova "preživio" samo jedan, i to sa samo 18 članova posade. Elcano sažima epsko putovanje, spominje Magellanovu pogibiju na Filipinima, ali i to da su preživjeli ipak uspjeli doći do Molučkih otoka u današnjoj Indoneziji, odnosno arhipelaga bogatog začinima, koji je bio glavni cilj ekspedicije.
Kapetan opisuje mukotrpnu plovidbu tijekom koje je posada mjesecima jela samo rižu i pila vodu, bojeći se pristati na kopno zbog straha od Portugalaca koji su kontrolirali mnoge dijelove jugoistočne Azije. Konačno, Elcano ističe najvažnije postignuće, a to je oplovljavanje zemaljske kugle i moli cara da ostacima njegove izmučene posade dodijeli obećanu nagradu – navodi dr. Kunčević.
Drugo je pismo daleko manje poznato, ali svejedno se radi o vrlo važnom dokumentu.
– To je pismo koje nepoznatom primatelju – nekome koga naziva "plemenitim gospodinom" – piše Giovanni Battista di Ponzorone 21. prosinca 1521. s Molučkih otoka. To je pismo posebno važno jer je njegov jedini poznati primjerak sačuvan u dubrovačkom Arhivu. Autor pisma podrijetlom je bio Talijan iz okolice Genove, a inače je bio navigator "Trinidada", Magellanova kapetanskog broda.
U pismu Ponzorone opisuje jedan od najdramatičnijih trenutaka na čitavom putovanju. Izvještava da su nakon smrti čelnog čovjeka cijelog, danas bismo rekli, projekta, dva preostala broda uspjela doploviti do Molučkih otoka i da su uspostavili srdačne odnose s lokalnim vladarima. Spominje da su ti otoci bogati začinima, osobito klinčićem, cimetom i muškatnim oraščićem, ali i zlatom, te da su doista uspjeli pronaći sve čemu su se nadali.
No, u trenutku kada su španjolski brodovi, prepuni bogatog tereta, isplovili, pokazalo se da je jedan od njih, "Trinidad", oštećen i da će biti nužni dugotrajni popravci. Ne želeći gubiti vrijeme, odlučeno je da se razdvoje i da brod "Victoria" sam nastavi put prema zapadu.
"Ponzorone" je očito napisao ovo pismo u žurbi, odnosno u trenutku kada je bilo jasno da s "Trinidadom" mora ostati, dok "Victoria" kreće prema kući. Potkraj pisma postaje jasno da je odvajanje brodova bilo i mala osobna tragedija: naime, Ponzorone moli primatelja pisma da pripazi na njegova sina koji će otputovati s "Victoriom". Na samome kraju spominje da primatelju šalje papigu – ako ugine, Ponzorone dodaje, donijet će mu novu – objašnjava naš sugovornik.
Povjesničar otkriva kako su pisma uopće dospjela do Dubrovnika.
– Na temelju druge arhivske građe znamo da ih je dubrovačkoj vladi 1523. poslao Jakov Baničević, inače vrlo utjecajan i učen Korčulanin koji je bio u diplomatskoj službi Habsburgovaca, odnosno Karla V., organizatora čitavog pothvata. Znamo da je Baničević ova pisma poslao dubrovačkoj vladi zajedno s brojnim drugim vijestima iz svijeta. Njegovu pismu bila su priložena i ova dva koja su zapravo, čini se, prijevod izgubljenih španjolskih izvornika na talijanski jezik.
Treba napomenuti, doduše, da primjerci koji su ovdje izloženi nisu oni koje je Baničević poslao dubrovačkim vlastima, nego se radi o prijepisima nastalima u Dubrovniku, vjerojatno u 16. stoljeću. Izvornici su jako oštećeni i trenutno nisu dostupni u Arhivu.
Sve u svemu, ovo je još jedan primjer iznimne važnosti i bogatstva Arhiva. Točnije rečeno, ovaj primjer jasno ilustrira ključnu činjenicu: dubrovački Arhiv iznimno je važan ne samo za povijest našega grada, Hrvatske i šire regije, nego i za svjetsku povijest u najširem smislu – naglašava dr. Kunčević, koji dodaje kako su dopisi već u 16. stoljeću počeli propadati, pa je vjerojatno neki pisar na nalog tadašnje vlade napravio kopiju, a što opet pokazuje "pamet i pedantnost Dubrovčana jer je procijenjeno da je riječ o važnim tekstovima i da ih treba sačuvati".
Originali se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku, u vrlo su lošem stanju, a ravnateljica te ustanove Nikolina Pozniak najavila je kako će se, čim se za to osiguraju financijska sredstva, moći pristupiti njihovoj restauraciji. Svakako, na put oko svijeta ovim je pismima i njihovim prijepisima uključen i Dubrovnik.
