Jeste li se ikada zapitali kako je naše podmorje izgledalo prije 50 godina? Prije nego što su se pojavila bezbrojna gladna usta turista, željnih fine domaće spize iz mora, a s njima došle i ledenice, ehosonderi, GPS-ovi i svi drugi alati za potragu za nekim davno skrivenim poštama, zubacima i kirnjama prasicama.
Čini se sve teže vratiti u tu prošlost, starih koji su imali priliku vaditi takve primjerke sve je manje, onima koji su još tu sjećanja su počela izmicati, a i stare fotografije lipih bokuna, trofeja počeo je nagrizati zub vremena, patina starih fotografija.
A nama koji smo još tu mjerila su se promijenila, a da nismo toga ni svjesni. Što je nekoć bilo veliko, danas gotovo da ne postoji, što je nekoć bilo normalno - danas trofej za naslovnicu, što je nekoć bilo malo, danas je veliko.
I tako nam je mic po mic, nenormalno postalo normalno. Jer kirnja kakvom bi se danas koji ribolovac pohvalio na svim naslovnicama, društvenim i nedruštvenim mrežama, tek je sjena kirnjama kakve su se nekoć redovito nalazile na sikama Jadrana, a danas se skrivaju u tek pokojoj neotkrivenoj, ili bolje rečeno dobro sakrivenoj rupi.
Ali nisu to samo kirnje, kao da se skoro pa svaka riba od kamena nekako s vremenom stisla, smanjila - minijaturni fratri, zubaci, jastozi, škrpine, sve nekako danas kao da je malo „ušlo u se“.
Ima li se smisla vraćati u prošlost, može i li se uopće vratiti u prošlost, hoćemo li mi, nego i naša dica, ikada više imati priliku vidjeti to more, u svoj svojoj punoći, ili smo osuđeni zauvijek u moru gledat lijepe krajolike, statične pozornice, bez glavnih pokretnih aktera.
Hoćemo li za tako nešto zauvijek plaćati tisuće eura kako bi prevaljivali nekoliko tisuća kilometara do prvog tropskog grebena, na kojem se ipak nešto miče. A koliko će dugo još i ti daleki, „nedodirljivi“ grebeni biti tamo, tako šareni i bogati, a ne skuhani u moru klimatskih promjena.
Imali li uopće šanse, načina i vremena da se prošlost vrati nama, ili mi njoj, ili smo osuđeni na Discovery Channel i fotografije prijatelja s dalekih odmora. E pa IMA, i načina i vremena, ono što nedostaje je vjere i volje. Našem narodu je nekako uvijek lakše kukati i očajavati i pronalazit razloge zašto se sve nešto ne može.
Rješenje su morska zaštićena područja!
Ne, pardon to nije istina, rješenje su područja stroge zaštite u moru. Ne, ne mislimo na ona gdje ne može gospodarski ribolov, ali mogu Ante, Mate i Stipe, ne mislimo ona gdje je zabranjen sav ribolov, ali nije malo rekreativne tunjice, pa tako njih sto, ne, nije ono gdje su zabranjene vrše, ali moja mala ispod broda za skupit obid se ni ne računa. Mislimo na područja gdje nema ništa ni za nikoga, kako bi bilo svega za svih!
Zaboravimo na onu ma ima tih brakova, tamo daleko, di se riba skriva, obnavlja i vraća. Ti svi brakovi su davno ucrtani, davno zapasani. Vremena su takva da sada mi moramo svjesno osmisliti takve brakove i sačuvat ih zajedno od svih nas skupa. I ne, ne trebamo stavit pola Jadrana u rezervat i čekat deset godina, da bi tamo netko kad nas i ne bude „omastio brk“.
Srećom u nesreći, pa nismo zvijezda vodilja ovakvog načina upravljanja. Napisane su već knjige o tome, znanost je vrlo jasna, iskustva su vrlo jasna, kuharice kako, gdje i koliko su već napisane. Pa čak smo i zakone već posložili.
Znači ostaje malo volje politike, i puno podrške svih nas, sabijanja pohlepe i potrebe da svo more bude uvijek i svima i svuda kao supermarket bez blagajne. Kad bude volje i podrške doći će i novci, i VMS-ovim, i kamere i nadzori, i inspekcije, policije i sudovi – ali bez javnog suda, neće doći ni do općinskog suda.
Strategija za bioraznolikost EU 2020 poziva na zaštitu 30% površine europskog mora do 2030. godine, uključujući stavljanje trećine ove površine pod strogu zaštitu te učinkovito upravljanje svim zaštićenim morskim područjima (10%), usmjeravajući posebnu pozornost ka regulaciji ribolovnih aktivnosti.
A gdje smo mi u tome?
Trenutačna površina zaštićenih područja u Hrvatskoj obuhvaća tek 1,94% hrvatskog teritorijalnog mora te 16,26% obalnog mora pod ekološkom mrežom. Unutar ovih područja nalaze se vrlo male površine zona stroge zaštite (nacionalni parkovi, Park prirode Telašćica) te nekoliko zona proizašlih iz Zakona o morskom ribarstvu (Jabučka kotlina). Splitsko-dalmatinska županija ima 0% površine mora pod zaštićenim područjima.
Hrvatska će do 2030. godine trebati poduzeti značajnije korake u uspostavi novih zaštićenih područja na moru, posebice zona stroge zaštite. Nadamo se da ćemo ovaj put shvatiti da ovo trebamo napraviti ne zbog Bruxellesa nego zbog nas samih.
Zrinka Jakl, mag. ing. biol.
Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce
