Zlarin i Prvić bez pruge drugi put u 10 dana, a zima nije ni počela...
Zlarin je dva tjedna bio bez rasvjete a komunalna zapuštenost daje znati da je to- kvart Grada Šibenika...
Osvanuo je današnji utorak 31. listopada s jačim jugom, pa su Šibeniku najbliži otoci Zlarin i Prvić ponovno bili odsječeni od kopna jer nije vozio brod "Lara", Jadrolinijina "pruga" 505.
Prije samo deset dana, 20. listopada, dogodilo se isto.
Očito prolazi ono dugo, lijepo, posezonsko razdoblje mirna i lijepa vremena i sad Zlarinjani i Prvićani (Kaprije i Žirje nisu na istoj liniji) mogu očekivati da će svako malo biti odsječeni od grada, Šibenika ili Vodica (koji su im na optičkoj udaljenosti...), odnosno kopna.
Jutros je zlarinski, inače sjajno opksrbljen dućan, ostao bez robe, vjerojatno i prvinski. Ona jest ukrcana u "Laru" ali "Lara" nije isplovila.
Zlarin je osvanuo bez kruha, nestalo je i "toasta" a na "Lari" je ostala i sva svježa roba koja zahtjeva određeni tretman skladištenja, za koje je zlarinska butiga osposobljena ali brod nije. Za vlasnika trgovine i ekipu iz butige, da čupaju kose s glave...
Zvali smo brodara, Jadroliniju, no u tom trenutku se nitko nije odazvao na broju rukovoditelja operative.
Nazvali smo dogradonačelnika Danijela Miletu, jer Zlarin je grad:
-Naravno da znamo za taj problem, nebrojeno puta smo slali dopise brodaru Jadroliiji. I sad ću to napraviti.
No znam i odgovor: oni, jednostavno, nemaju drugi brod odnosno dugu mogućnost da riješe ovaj problem.
Otočani postavljaju slijedeća pitanja: zašto brod ne dođe do Zlarina pa riješi bar jedan otok- takva je nekad bila praksa? Zlarinska vala je u apsolutnom zaklonu od juga, toliko se puta događalo da brod ostane noćiti na Zlarinu- ali bi bar "spasio" jedan(od dva...) otok od izolacije.
Bivalo je i da pruga prođe s "gornje" strane Prvića na pristan u visini Šepurine. Pa tako spasi oba.
Ni to se više ne događa.
Bar dvadesetak ljudi sa Zlarina, valjda i toliko Prvićana, ostalo je jutros na šibenskoj rivi ispred zatvorene "Lare". Među njima, naravno, i oni koji imaju zdravstvene probleme i vraćaju se tko zna s kakve terapije doma. Ili ne mogu u grad na primjer- zbog dijalize ili kemoterapije...
Barem desetak školske djece svaki dan ide u školu u grad.
Sjećam se jedne od sličnih priča ovoga proljeća kad je mjesni ugostitelj svojim brodom prevezao djecu u školu a zaposlene u grad, jer nije bilo broda. Čak i bez obavijesti.
Da, nedostatak komunikacije je ovdje također veliki problem.
Međutim, i danas je, po najjačem jugu, zlarinski taksi prijevoznik vozio u grad i iz grada...
Znači moglo se.
Prema tome, stvar ovakve izolacije zlarinskih otoka nije u tome što nema zamjenskog broda, nego u tome što prijevoznika, Jadroliniju, nije briga.
Da ju je briga, onda bi, naprosto, za ovakve slučajeve imala rezervni plan.
Kao što postoji "plan B" ako se zbog nečega zatvori autocesta.
Pa ako na šibenske otoke Zlarin i Prvić već ne može voziti "Lara" (čak ni do zaklonite uvale Zlarina...), onda neka državni brodar izvoli smisliti tj. organizirati rezervu.
Na primjer neki privatni, ili brod neke civilne službe, koji i po jakom jugu može savladati otprilike jednu milju (!) udaljenosti od šibenske rive do ulaza u Kanal svetog Ante, i još otprilike jednu milju (!) udaljenosti od izlaza iz Kanala do punte Zlarina.
I koji s jugom u krmu može pristati s "gornje" strane Prvića...
Stvar je organizacije, dobro, možda i nešto izvanrednih izdataka, ali zašto se te mogućnosti ne planiraju već pri izradi godišnjeg plana poslovanja? Zna se što otočanima slijedi zimi.
Zato jer su hrvatski otočani građani drugog reda.
Po njima se ne kroje godišnji planovi. To je ipak, samo šačica, i sve to manja, birača...
Mora li tako biti i kome i čemu je ova država, njene službe i ustanove, servis ako nije građanima???
Pa kad smo već kod Zlarina, eto, jutrošnjim je brodom trebao doći i koncesionar javne rasvjete koji je nakon patnaestak dana (!!!) napokon odlučio popraviti javnu rasvjetu po samom centru Zlarina!
Po centru. No što je s ostalim dijelovima mjesta, poput Oštrice, gdje rade možda svega tri "sviće"?
Ili ne postoje, ili ne rade.
Ima tamo, na primjer, jedan drveni stup bogom dan za "bokun sviće", ali on je, kažu, za telefoniju. Očito je to i po "telefonijskom" ormariću u njegovom podnožju za koju su neki meštri iskopali trotoar, biće prije 2-3 godine, a iskop i dalje stoji na istom mjestu...
Komunalna zapuštenost Zlarina nije neka novost. Ona samo daje znati da je riječ o gradskom kvartu Grada Šibenika...
A propos kvarta...i kad smo već na liniji zbog broda, postavila sam pitanje dogradonačelniku Danijelu Mileti zašto se otočani ne mogu parkirati u centru grada kad već dolaze sa svojih otoka u centar?
-Ni građani Vidika nemaju mjesečne karte za parkiranje u centru grada. Ta su parkirna mjesta ionako u oskudici i namijenjena su za stalni protok prometa, za automobile koji će se micati gotovo na "satnoj" odnosno na dnevnoj osnovi i tako ustupati mjesto drugim automobilima, da se ljudi imaju gdje parkirati kad dođu u grad. Neodrživo je da u centru grada otočni automobili stoje- po prirodi stvari- parkirani u dugim intervalima. Zato postoji parking TEF-a do kojega se pješke stiže obalnom crtom, zimi je besplatan a ljeti je dan 3 eura.
Primljeno na znanje, logike ima.
Ali...i ovdje, kao i u slučaju Jadrolinija, treba vidjeti postoje li drugačije organizacijske mogućnost, s nekim razumnim ograničenjima uz koje bi otočani ipak imali neku praktičnu "kombinaciju mogućnosti" koju imaju stanovnici centra grada, kad su već otočani a gradski su kvart, i kad u grad dolaze baš u centar, jer im brod može pristati samo tu, ne i na Vidicima....
Jer, ipak, živjeti na Vidicima ili na Zlarinu, Kapriju, Žirju, nije ista stvar.
Između njih je cijeli jedan svijet potpuno različitih praktičnih životnih problema i ne-mogućnosti u kojima je komunikacija- evo- problem svih problema.