Kada bi usporedili Jadran s velikim svjetskim morima, bio bi on jako malen, ali zato svaki njegov akvatorij priča svoju prepoznatljivu priču i prikazuje slike života stanovnika, ozračja njegovih otoka, blagost ali i nemilosrdnu snagu prirode, podmorje velike bioraznolikosti, ali i borbu za opstanak vrsta u njemu. Šibenski je akvatorij za nas ronioce jedan od zanimljivijih, pun stiješnjenih otoka i otočića zaštićenih od najjačih udara vjetrova.
Mnogi od ovih škoja su nenaseljeni i još uvijek, bez prevelike pompe i galame provoda željnih turista, privlače putnike, ljubitelje mira i meditacije. Među otočjem se nalazi i Krapanj, površine tek 0,36 kvadratnih kilometara, smješten točno preko puta naselja Brodarica. Stanovnici Krapnja ronjenje imaju usađeno u genima, stoljetna tradicija spužvarstva, koraljarstva i ribarstva nekada ih je spašavala od gladi na otoku bez izvora pitke vode, pašnjaka i obradive zemlje, jer more je bilo sve što su imali.
Krapljane je krajem 17. stoljeća naučio brati i čistiti spužve svećenik s Krete, fra Antun, a prodaja gotovog proizvoda se vršila u Veneciji. Lov se prvo obavljao ostima do 16 metara, da bi se potom spužvarenje razgranalo i unaprijedilo, a u zanatu su važnu ulogu imala i prva ronilačka odijela, meki skafander ili teška ronilačka oprema, koji su omogućavali lov na većim dubinama. Prvi takav ronilački aparat nabavljen je u Trstu uz pomoć poduzetnika Josipa Jurića nakon čega je spužvarstvo unaprijeđeno u unosnu gospodarsku granu.
Početkom dvadesetog stoljeća, točnije 1911. godine osnovana je prva spužvarska zadruga sa šesnaest ronilaca, šest ronilačkih aparata i trideset brodica. Spužvarstvo se razvijalo i dalje, paralelno s njim i koraljarstvo, da bi danas postalo zaštitni znak ovog malog otoka.
Spužve su po svojoj građi najjednostavniji mnogostanični organizmi koji žive pričvršćeni za dno. Tjelesna građa im je šupljikava, s brojnim otvorima na površini kroz koje struji voda i filtriranjem suspendiranih čestica prikupljaju hranu. Od oko dvije stotine vrsta spužvi koje žive u Jadranskom moru samo se dvije vrste love, dok su neke strogo zaštićene. Najrasprostranjenija i zbog svoje fine strukture i svojstava najtraženija vrsta u Jadranu je euspongia officinalis Adriatica – dalmata fina, a može narasti i do 40 centimetara u promjeru.
Toplo, slano, čisto i mirno more su uvjeti u kojima ona dobro raste i živi pričvršćena na grebenasto tlo, na dubinama i do 200 metara. Uz nju je tražena i euspongia officinalis lamella, zbog svog specifičnog oblika poznatija kao Slonovo uho, a koja može narasti i do metra u promjeru. Ova vrlo žilava spužva raste i na strmim liticama i na pješčanom dnu, ali one najbolje jedinke nalaze se samo na tvrdom uzobalnom dnu skrivenom od negativnih mehaničkih ili kemijskih utjecaja.
Nekada vrlo unosan posao spužvarstva, ali i koraljarstva, prestao je biti isplativ nakon što su zbog prekomjernog vađenja, uslijed poboljšanja ronilačke opreme i tehnologija, komercijalne vrste gotovo nestale, a nastali su ekonomski problemi poput smanjenog izvoza, porasta cijene i propasti proizvođača spužvi. Dubine na kojima se pretražuje dno su sve veće, što dodatno predstavlja i veću opasnost za ronioca, u moru se provodi i do pet-šest sati pa su mnogi Krapljani odustali od ovog sve zahtjevnijeg posla.
Slika ovog niskog otoka, službeno najnižeg na Jadranu, s naslaganim kamenim kućicama duž obale djelovala je pomalo neobično i unaprijed smo se veselili njegovu obilasku nakon odrađenih ronjenja. Pogledom smo otpratili turistički brod koji vozi jednu od najkraćih jadranskih tura, od Brodarice do otoka, dugačku svega tristotinjak metara, a zatim prebacili fokus na dolazeći ronilački brod. Bio je to naš prijevoz, brod ronilačkog centra Mediterraneo Sub.
Emil Lemac vlasnik centra za nas je pripremio zaron oko otočića Tmara na poziciji 2 km sjeverno od Primoštena, na podvodnom zidu i oko ne tako davno potopljene ribarske brodice.
Iako se spužvarstvom nije nikada bavio, Emil je bivši ribar, školjkar, a sadašnji voditelj ronilačkog centra i iz prve ruke može procijeniti stanje živog svijeta u ovom dijelu akvatorija.
- Danas je ovdje more čišće u ekološkom smislu, postavljeni su kolektori, redovito održavamo i akcije skupljanja otpada te se rado odazivamo na pozive drugih centara, ali ono što me brine je manjak života u njemu, nedostaju nekadašnja velika jata cipala, školjkaši kojih je nekada bilo u izobilju, vatreni crvi su se namnožili. Pomor kunjki prošle je godine bio strahovit, nisam pronašao niti jednu, a periski već neko vrijeme nema – ispričao nam je.
Zabrinuti zbog ovih riječi upitali smo ga za mišljenje zbog čega je to tako i na koji način bi se to moglo promijeniti. Odgovor je bio jednak onima koje smo u posljednje vrijeme već nekoliko puta čuli, uvođenje no-take zona. „Prekomjeran izlov je najčešće problem, pa iako sam svjestan da ribari nemaju drugog izbora jer moraju raditi i isplatiti plaće, ribar sam bio i sam, ali regulative bi se trebale promijeniti i poboljšati, a također i sankcioniranje prekršaja. Posebno sam ogorčen na vađenje ježinaca koje je dozvoljeno, osim za vrijeme lovostaja od 01. svibnja do 01. listopada. Ne osuđujem ljude koji ih vade, ali smatram da bi se dozvole trebale ograničiti ili negdje čak i zabraniti jer se na nekim lokacijama potpuno promijenilo dno.“
Osim no-take zona, dobra je stvar i postavljanje podvodnih kamera koje u istraživačke svrhe mogu pratiti zbivanja u podmorju te kretanje životinjskih vrsta, a među njima i one rijetke i zaštićene te invazivne koje stižu uslijed globalnog zagrijavanja iz toplijih mora. Jedna od takvih kamera je ona Instituta Ruđer Bošković i njihove istraživačke postaje Martinska u Šibeniku.
Projekt Innovamare, čiji je nositelj HGK, odabran je kao Blue Champion u sklopu javnog poziva Europske investicijske banke i Europske komisije. U ukupnoj vrijednosti od 40 milijuna eura, predviđeni su razvoj i izgradnja Centra kompetencija u morskim tehnologijama u Šibeniku i Tehnološkog parka za morske tehnologije na Sveučilištu u Zadru. Istraživačka postaja Martinska Instituta Ruđer Bošković u Šibeniku jedno je od testnih područja u okviru Living laba NGO-a DIH Innovamare, gdje se mogu testirati tehnologije koje pomažu u praćenju i nadzoru zaštićenih, rijetkih i invazivnih vrsta.
Ronjenje u no-take zonama pokazalo je da se riba vrlo brzo razmnoži, a kao prijedlog za jednu od njih Emil navodi baš ovu poziciju oko Tmare na koju smo se spremali zaroniti, ali i sami uvjeriti u situaciju pod morskom površinom. Bez obzira na probleme s ribom, bili smo sigurni da ćemo pronaći neke od zanimljivih, možda i rijetkih morskih stanovnika koji i dalje nesmetano žive na ovom području.
Pristali smo u blizini malog otočića pripremajući se za skok u more, naš stari znanac Šibenčanin Matija, jedan njemački par i Željko iz Zagreba, 76-godišnji polaznik ronilačkog tečaja, po struci pravnik, u duši planinar avanturist i ljubitelj prirode, a posljednjih godina i ronioc koji se nakon već položenog prvog stupnja ronilačkog tečaja odlučio na njegovo ponovno polaganje kako bi dobro utvrdio gradivo. Na prvi, dublji zaron Željko s nama nije išao, već je kao manje iskusan pričekao slijedeći, plići.
Tmara je jedna od atraktivnijih lokacija ovog dijela akvatorija, a 20 metara dubok greben, poznat po imenu Katedrala, nalazi se na sjeverozapadnoj strani otoka, što je bio naš prvi cilj. Zid pada od 25 do 45 metara dubine i obrastao je žutim gorgonijama, a na njegovoj južnoj strani se nalazi manja špilja, dom za fratre, šarage i piceve, dok iz pješčanog dna izviruju smeđi žarnjaci. Prolazeći kroz dublje djelove i koraligenska staništa potajno smo se nadali da ćemo sresti barem malu grančicu crvenog koralja, ali je on zbog sakupljanja sada iznimno rijedak na dubinama iznad 40 metara.
Coralligene u prijevodu znači proizvođač koralja i to se odnosilo baš na ovu sve rjeđu vrstu u podmorju, a čestu u obliku nakita na rukama i oko vrata, u kombinaciji zlata ili srebra. Kako ovi organizmi rastu veoma sporo, samo 1 do 3 mm godišnje nema baš neke nade da ćemo ih uskoro i sresti.
Dublje nismo smjeli ni željeli ići pa smo se zadovoljili kolonijalnim žutim korastim moruzgvama parazoanthus axinellae koje su poput malih žutih cvjetića pružale svoje žarnjake uvis. Probijali su se kroz očice stare ribarske mreže koja je, na žalost, ostala prikačena za podvodni zid bespotrebno ubirući živote podvodnih stanovnika.
Emil je lampom osvjetljavao rupe u potrazi za jastozima, kukama i tabinjama koji se ovdje znaju često nastaniti. Nekoliko škarpina čuvalo je ulaze u stjenovite pukotine i mirno ispoziralo našim fotoaparatima. Osim što pomaže u pronalasku skrivenih životinja po usjecima i rupama, podvodna je lampa u ovim djelovima nužna kako bi mogli vidjeti svu ljepotu boja koje su u koraligenskom dijelu zaista zapanjujuće. Plava boja koju vidimo se pod zrakama naše rasvjete trenutno pretvara u zagasito crvenu, narančastu ili žutu.
Još se jedan neobičan stanovnik dubina ukazao na ovom području: ježinac Morski turban, dugobodlji morski jež ili olovka jež, stručnog naziva Cidaris cidaris. Ovog ježinca nije lako sresti jer živi na dubinama većim od četrdeset do nekoliko stotina metara, a ponekad ih se pronalazilo i na dubinama preko tisuću metara, pa je ovo bila prava sreća i gotovo utješna nagrada za nepronađeni crveni koralj.
Na tijelu ima dvije vrste bodljika, jedne dugačke i debele, a druge kraće. Naraste do dvadesetak centimetara i često su mu bodlje obrasle mahovnjacima. Još jedan neobičan ježinac živi na pjeskovitom tlu ovog područja, tzv. nepravilni ježinac srcolike čahure, malih četinastih bodilji, koji uglavnom živi ukopan u pijesku i jedino što se može vidjeti su bijeli nježni kosturi koji ostanu na dnu isprani morskim strujama nakon njihova ugibanja.
Drugi smo zaron odradili u blizini potopljene ribarice koja leži na pješčanom dnu djelomično obraslom posidonijom, na dubini od dvadesetak metara. Život oko svake olupine broda obično buja, pa iako je ovaj brod tek koju godinu pod vodom, u njegove su se pukotine već naselile škarpinice i jedna znatiželjna murina. Jata salpi gibala su se su u potrazi za hranom i algama, dok su brojne trlje kružile oko nas hvatajući u podignutom sedimentu sitne beskralješnjake.
Trpovi koji gotovo beživotno leže na morskom pijesku zapravo imaju ogromnu ulogu u ekosustavu. Gutaju sediment izvlačeći iz njega organsku tvar, time ga prozračuju i čine rahlijim, pogodnim za život drugih organizama. Pomiču se tek tijekom ljeta i rane jeseni, kada se razmnožavaju. Ove pasivne ali izuzetno korisne životinje često su meta ilegalnog izlova i prodaju se kao poslastica iako spadaju među zaštićene Jadranske vrste.
Kako smo ipak na otoku spužvi, potražili smo ih i pronašli barem desetak vrsta. Među njima žutu sumporaču. Čestog stanovnika plićih područja, građenu od prstolikih izraslina na čijim se vrhovima nalaze okrugli otvori kroz koje izbacuju filtrirano more. Ova spužva nosi naziv i promjenjiva jer sumporno žutu boju pod vodom mijenja tamno plavom, gotovo crnom kada se izvuče van mora zbog oksidacije pigmenata. Mnoge su spužve hrana morskim pužićima i svaka od njih hrani specifičnu vrstu. Dok ćemo na sumporači naći malog žutog puža tylodinu perversu, na drugoj smeđe-crvenoj petrosiji sreli smo obitelj puža dalmatinera, točno za vrijeme ručka.
Osim komercijalnih vrsta za koje se Krapanj veže, postoji i nekoliko vrsta koje su strogo zaštićene poput mozgovnjače, zvjezdaste rogljače ili morske naranče. Spužve se hrane uvlačeći vodu kroz sitne otvore i upijaju hranjive tvari i ostatke malih organizama. Nakon hranjenja ispušta vodu van i na taj način čisti more, čak i do dvije tisuće litara dnevno. Poput trpa more bez nje ne bi moglo živjeti, ali veoma su osjetljive na onečišćenja. Srećom istovremeno su otporne, brzo se razmnožavaju i lako šire.
Iz mora smo izišli s malo više nade jer se još uvijek na svakom dijelu Jadrana mogu susresti sva ta divna morska bića, ali smo itekako svjesni da se pod površinom odvija prava drama i nemilosrdne bitke među vrstama, kao i njihova borba za preživljenjem uslijed utjecaja prirodnih nepogoda i globalnog zagrijavanja, ali i čovjeka i njegovog djelovanja.
Po povratku smo napravili i planiranu šetnju oko ovog posebnog otoka uz nezaobilazni posjet Muzeju spužvi poznate Krapanjske obitelji Tanfara. A s Emilom smo obišli i mali ronilački muzej u hotelu Spongiola izgrađen na mjestu nekadašnje spužvarske zadruge u sklopu kojeg se nalazi i ronilački centar Mediterraneo Sub.
Smještaj ronioca time je vrlo zgodno riješen, a u centru se može iznajmiti i ronilačka oprema te polagati osnovne i napredne tečajeve. Bazen, punjenje boca zrakom i mješavinama plinova, uz ponudu noćnog ronjenja od svibnja do listopada čini ovaj centar vrlo atraktivnim za ronioce.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....