Naseljavajući Južnu Ameriku, Hrvati su krajem 19. stoljeća došli i u Ekvador. Najprije su se nastanili u pokrajini Manabi koja je smještena uz ocean, u gradovima Bahia de Caraquez i Manta te u Guayaquilu. Tamo i danas žive, a najmanje ih ima u glavnome gradu Quitu.
Prema izvješću Povjerenstva za iseljenike iz 1938. godine, u Ekvadoru je živjelo samo stotinjak Hrvata. Do danas se taj broj popeo na oko četiri tisuće. Dio tamošnjih Hrvata potječe s otoka srednje Dalmacije, na primjer Pečarević, Tramontana i Marić s otoka Visa, Peribonio s Hvara, Kusanović i Radić s otoka Brača. Dio ih je došao iz Konavala, poput obitelji Ćurlica, Kravarović, Knežević, Savinović i Uskoković. Neki potječu iz unutrašnjosti Dalmacije, poput obitelji Buljubašić iz Župe kraj Imotskog ili Barukčić iz Bosne, piše Ana Kaštelan za Hrvatsku maticu iseljenika i portal Dijaspora.
Hrvati su se u početku bavili trgovinom. Krajem 19. stoljeća privukla ih je potraga za palmom iz koje se dobivala biljna bjelokost (tagua – sjemenke koštane palme). Između dvaju ratova doseljavanje je vezano uz proizvodnju banana, čime su se mahom bavili Višani, Hvarani i Dubrovčani. Ekvador je od 1956. godine postao najveći izvoznik banana na svijetu. Veliki izvoznici ekvadorske tune članovi su splitske obitelji Miletić koji su i u Splitu počeli kupovati nekretnine.
Inženjer Jure Barukčić osnovao je 1961. godine tvrtku "Cosmeticos Barukcic". Poslije, radeći pod nazivom "Casa Barukcic", kompanija je proizvodila kozmetiku koju su od prirodnih sastojaka stvarale ekipe biologa, liječnika, ali i domorodaca istočnoga Ekvadora.
"Casa Barukcic" započela je sa skromnom proizvodnjom prije više od 60 godina i ubrzo je postala vodeća kozmetička tvrtka u zemlji. Za svoje proizvode dobila je mnogobrojna priznanja. Jure Barukčić je preminuo, a njegovo carstvo naslijedile su i unaprijedile kćeri Ivka i Anđelka.
Ekvador je u siječnju 1970. godine posjetio i splitski Hajduk u sklopu turneje po Srednjoj Americi. Tada su odigrane dvije utakmice u Quitu, a Splićani su svojom igrom toliko oduševili tamošnju publiku da je iste godine osnovan klub Hajduck – Quito. Njegovi juniori 1978. godine bili su prvaci države, ali se klub s vremenom ugasio.
Najčešća hrvatska prezimena u Ekvadoru su: Beuta, Bjažević, Bijelić, Bodnica, Brborić, Buljubašić, Bugarija, Cindrić, Ćuka, Ćurlica, Diminić, Gvozdenović, Hablić, Klindić, Knežević, Kravarović, Kovačević, Kusanović, Mandić, Marić, Marušić, Miletić, Munk, Panđić, Pehovac, Peribonio, Radić, Savinović, Srna, Tomšić, Tramontana, Uskoković, Vodopivec i Vušković.
4000 Hrvata i njihovih potomaka
U Ekvadoru živi oko 4000 Hrvata i njihovih potomaka. Možemo spomenuti dva razdoblja useljavanja Hrvata u Ekvador: prvi na kraju 19. i početkom 20. stoljeća i početkom 1990. godina.
U prvom razdoblju useljavanje se odvijalo od strane trgovaca, iz Dubrovnika, Splita i Visa koji su se nastanili u poljoprivrednim dijelovima Ekvadora, posebno u Manabi, u gradovima kao Bahia, De Caraquez, Chone, Manta, Portoviejo, kao i Guaaquil, Cuenca i Quito.
Aktualno useljavanje Hrvata, koji su u manjem broju stigli u Ekvator motivirani industrijom ribe i morskih rakova, dolazi s područja jadranske obale, posebno iz Splita, i rade u industriji tunjevine i sardina u Ekvadoru.
Ekvadorski Hrvati i njihovi potomci, imaju visoki kulturni i ekonomski nivo u društvu ističući se posebno u poljoprivrednom i ribarskim granama te u trgovini i industriji.
Ekavdor posjeduje flotu brodova za prijevoz banana, ribe i trgovačkih brodova čiju posadu čini veliki broj Hrvata a većina ih živi u Guayaquilu ali nisu registrirani kao hrvatski iseljenici.
2004. godine osnovano je Udruženja Hrvata Ekvadora u kojem se okupljaju Hrvati i njihovi potomci.
U Quitu djeluje red Sestara milosrdnica, čija je voditeljica sestra Clementina Banozic, a njihov Centar za integralnu edukaciju Paola di Rosa (CEIPAR) skrbi za 250-ero djece.
U Ekvadoru rade i sestre Iva Jelić i Antonela Medić. Osim njih još djeluje i misija reda Krist misionar molitve, koju vodi sestra Lenka Čović na području San Francisco de Oyacoto. Misionarke, kojima pomažu i laici, provode evangelizaciju zabačenih područja, navodi Vlada.
Ekvador (Ecuador; Republika Ekvador/República del Ecuador), država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike; obuhvaća 256 370 km² (uključujući i otočje Galápagos s 8010 km²). Na sjeveru graniči s Kolumbijom (590 km), na istoku, jugoistoku i jugu s Peruom (1420 km), a na zapadu izlazi na Tihi ocean (duljina obale 2237 km). Ime je dobila po ekvatoru, koji prolazi njezinim sjevernim dijelom.
U Ekvadoru živi 14 483 499 st. prema popisu 2010., a 15 998 842 st. prema procjeni 2014. S prosječnom naseljenošću od 56,5 st. na 1 km² najgušće je naseljena država kontinentalne Južne Amerike.Glavni je grad Quito (leži na visini od 2850 m) s 1 619 146 st. (2010), a najveći je Guayaquil s 2 291 158 st. Ostali su veći gradovi (2010): Cuenca (331 888 st.), Santo Domingo de los Colorados (305 632 st.), Machala (241 606 st.), Durán (Eloy Alfaro; 235 769 st.), Portoviejo (223 086 st.), Manta (221 122 st.), Loja (180 617 st.) i Ambato (178 538 st.). Od ukupnoga stanovništva 79,7% živi u gradovima (2010).
Novčana je jedinic dolar SAD-a (US dollar, US$; USD). 1 dolar SAD-a = 100 centa. Od 1932. do 2000. novčana je jedinica bila sukre (sucre).
Povijest
Područje Ekvadora nastavala su indijanska plemena. U prvoj polovici XV. st. pleme Cara zavladalo je sjevernim dijelom zemlje i pod vladarom Shyrijem proširilo vlast prema jugu.
Njihovu su državu u drugoj polovici XV. st., nakon žestoka otpora, zauzeli Inke i u zemlju doveli naseljenike iz Perua i Bolivije.
Prvi Europljanin koji se iskrcao u Ekvadoru, kraj Esmeraldasa, bio je Pizzarov pilot Bartolomé Ruiz (1526), piše Enciklopedija.hr.
