Nakon što je više od 40 godina plovio morem, mljetski kapetan Milo Sršen odlazi u zasluženu mirovinu. Kapetan je glavninu karijere proveo u floti Jadrolinije i dobro je poznat otočanima koji su ga svakodnevno susretali na putovanjima. Milov sumještanin, Mljećanin Ivica Hajdić, poznat iz aktivnosti u dobrovoljnoj udruzi Tata je tata, na društvenim mrežama prigodnim je zapisom u penziju ispratio barbu:
- Neki ljudi žive more i u njima more živi. U srcu su im tramuntane i šiloci, a u očima se bunaca odražava. Vape za mirnim lukama jer im je život nemirno more. Maestralom hrane dušu. Najdraža im je melodija jednolični taktovi stare makine od vapora, ma znate onako kako što Postira diše dok plovi.
Takva sorta ljudi na brodove gleda kao da svaki od njih ima dušu sakrivenu duboko u provi. To su posebni ljudi koji žive uz more, za more i od mora. Jedan od njih je i naš mljetski kapetan Milo Sršen. Možda bi ga najbolje opisala ona stara pjesma: "More ti mi život značiš, more ti si meni sve..."
Danas su u Lošinju trubili vapori i barke, zametnula se i pokoja suza jer naš legendarni kapetan Milo nakon više od 43 godine navegacije na Jadroliniji, i manjim djelom na Jugoliniji odlazi u zasluženu mirovinu.
U predugom pomorskom stažu kojeg je obilježio izvrsnim navegacijskim sposobnostima, velikom koradžu kad je more u pitanju, jer je doslovno živio more, ostati će zapamćen kao jedan od kapetana koji ćute more dipju više od drugih maritima.
Iz bogate navegacije izdvojiti ćemo samo posljednjih nekoliko brodova koji su ga obilježila kao kapetana i čovjeka; od legendarnog Perasta, Postire, Tuzle, Tijata, Visa, Hanibala Lucića i posljednjeg mb Lastova. Milo je oduvijek znao prepoznati potrebe i teškoće otočana izlazeći im u susret i olakšavajući im otočnu svakodnevnicu.
Nemoguće je o Milu pričati a ne spomenuti njegovog pok. brata Pera za kojeg je bio posebno vezan, a koji je poginuo u Domovinskom ratu skupa sa našim Mljećanima Antunom Matićem i Nikom Nodilom Ribićem. Rovinana duša zavazda je ostala, ma se ploviti i živjeti moralo.
Na današnji dan naš je Milo pošao u mirovinu s Jadrolinijinog broda Lastovo ispraćen uz pjesmu, brodove, barke, torte, harmoniku i zvuk sirene mnogih ljudi koji su mu došli reći iskreno "hvala".
Odlazak s broda nije oproštaj od mora, jer naš kapetan i dalje ostaje na valovima plavog mora, ali u miru znanih posta i lengaca, u miru svoje barke i gumenjaka kojeg inače pokreće muzejski primjer pente Tomos 4, znate ona bijela serija, čiji je Milo inače veliki zaljubljenik.
Vrijeme je da naš kapetan pusti sidro tamo gdje škrape mirišu drugačije, po doma. Vrijeme je da se kadena od života veže uz svoj škoj, na znane poste svoga djetinjstva. Vrijeme je za neke mirne luke gdje je timun lakše držati.
Što reći i kako završiti ovaj naš ultimi vijađ s kapetanom Milom, nego mu reći Veliko hvala na svemu, i zapjevati onu znanu pjesmu: "Kapetane tribali bi doma..."