Pripremajući ronilačku opremu za našu slijedeću podvodnu avanturu, pokušavala sam prizvati sva sjećanja vezana uz ronjenje na Korčuli, šestom po veličini srednjodalmatinskom jadranskom otoku, čija dužina razvedene obale čini pozamašna brojka od 182 km, a ako dodamo tome još pedesetak kilometara obale 48 otoka i otočića koji mu pripadaju, ovaj broj postaje još i veći.
Ovo je otok na kojem su se kalila moja prva iskustva podvodne fotografije, uranjalo prvo kućište malog kompakt fotoaparata, tu sam trenirala i moje tek započete ronilačke korake, ali još uvijek ga u ronilačkom smislu nisam upoznala u njegovom najboljem izdanju. A po onom što sam čula od kolega-ronioca, čekala nas je prava čarolija.
Otok se geografski proteže u smjeru istok-zapad a obala mu je najrazvedenija jugoistočno od grada Korčule. Sjeverni dio razveden je nešto slabije, ali je zato znatno pristupačniji. Južne su obale strme, s klifovima visokim i dvadesetak metara, ali zapadno oni lagano nestaju, a brojni manji škoji čuvaju otok od juga.
U Korčulu se teško ne zaljubiti na prvu. Dobro poznata svima, razvijenog turizma ali istrovremeno ne previše napučena, nadaleko poznata po bijelom grožđu i vrhunskom vinima Grku i Pošipu, žrnovskim makarunima ili prefinim kolačićima klašunima i ritmu mačevalačkih plesova moreške i kumpanije čiji zvuci odjekuju još od dalekog 17. stoljeća. Korčulani se rado hvale kako je baš ovdje rođen poznati srednjevjekovni istraživač Marko Polo.Ta teza nije dokazana jer ovog svjetskog putnika svojataju i Talijani, no ipak je nedvojbeno da je Polo sudjelovao u pomorskoj bitci kod Venecije 1298. nakon čega je završio u korčulanskoj tamnici.
Naš nas je put ipak odveo u nešto manje razvikano naselje na otoku, točnije zaselak 9 km jugozapadno od naselja Vela Luka, uvalu Tri Porte, što je zajedničko ime za tri, od vjetrova dobro zaklonjene, uvale koje se s punim pravom smatraju najljepšim na otoku. Osim mora izuzetne vidljivosti koje već pri dolasku svojim svjetlucavim plavetnilom plijeni pažnju probijajući se kroz gustu borovu šumu, s okolnih brežuljaka puca pogled na arhipelag korčulanskog kanala, horizont i Lastovo. U jednoj od uvala smjestio se i ronilački centar logično nazvan Diving Triporte.
Željan Padovan, vlasnik centra, „domaći čovjek“ koji itekako zna cijeniti svoj mali raj već pri našem prvom susretu dočekao nas je vrlo jednostavno, izuzetno domaćinski po načelu: „Ono što vidiš, to dobiješ, tu se nema što skriti.“ Odmah nas je „kupila“ ta prirodna opuštenost, u trenutku smo se osjetili baš kao da smo doma.
- Nekidan sam vidio Sredozemnu medvjedicu! - danas sam dobila Željanov telefonski poziv. Naravno, ovo je bila informacija koja je trenutno privukla moju pažnju i sve ono što sam htjala napisati o centru na trenutak je palo u drugi plan.
- Ma daj, jesi siguran?! Gdje? - radoznalo sam se raspitivala. Ovo je ipak bila informacija koja se nikako nije mogla zaobići. Jer već sedamdesetak godina ova prekrasna životinja nije viđena u korčulanskom akvatoriju. Još više me je razveselio podatak da je viđena baš u špilji Zaklopatici koju smo s Željanom nedavno posjetili, iako mi nismo bili te sreće da je vidimo. Taj je zaron bio odličan i bez nje, ali ipak.. malo sam ljubomorna.
- Zaron je bio uobičajen, u ovu sam rupu ušao tisuću puta“ – ispričao je Željan.
Vodio je dvoje njemačkih turista na lokaciju koja definitivno spada u sam vrh hrvatskih ronilačkih dragulja. I ne samo hrvatskih, jer na ovoj bi nam špilji pozavidjeli i mnogi drugi. Pogotovo sad.
- Prvo sam mislio iz daljine da je veliki gof, ali kad sam se približi vidi san da je to Morski čovik! – jednostavno je na svom šarmantnom korčulanskom dijalektu opisao svoj susret. Lakše je bilo povjerovati da ga vlastiti vid vara i da ju je zamijenio za nešto sasvim uobičajeno i svakodnevno. Srećom postojali su i svjedoci jer već se i sam zabrinuo za svoju moć rasuđivanja u tom trenutku.
Na udaljenosti od oko tri metra ova zaigrana jedinka Morskog čovika je zastala i Željan se oči u oči na trenutak našao s njom, da bi brzinom munje nestala na izlazu iz špilje. Malo je reći da mu je ovo bio najljepši zaron u životu jer njegov je glas odavao upravo to. Teško bi bilo naći još nekog ronioca koji se našao pod morskom površinom s ovakvom veličanstvenom životinjom koja je k tome na našem području praktički nestala.
Ovaj doživljaj je bio nevjerojatan, ali zapravo ne i iznenađujuć. Jer iako se korčulansko podmorje ne razlikuje previše od ostalih otočnih destinacija južnog Jadrana, ova otvorena strana otoka obiluje brojnim strmim zidovima, hridima, špiljama, procijepima, zidovima koji padaju do velikih dubina i ono što smo tamo vidjeli zaista nas je oduševilo. Ovo je podmorje ih nekog razloga nepravedno zapostavljeno jer uz izuzetno bujan živi svijet koji ga nastanjuje obiluje i arheološkim nalazima. Otok je naseljen još od pretpovijesti, a Vela spilja u blizini Vela Luke dokaz je da su ovdje ljudi živjeli još u kamenom dobu. Iliri, Grci, Rimljani, Slaveni, svi su oni ostavili traga na ovom području, a brojni pojedinačni arheološki nalazi svakodnevno se pronalaze u akvatoriju od strane lokalnih ronioca. Iako su veća nalazišta poprilično opustošena i opljačkana, ovo područje se tek posljednjih godina detaljnije pretražuje pa je vrlo vjerojatno da će se još novih otkrića tek dogoditi.
Željan svojim brodom vozi na tridesetak lokacija i uglavnom ima manje grupe koje svojim željama diktiraju njihov odabir, brod nije prevelik, registriran je za osam ronioca, što je po nama bio samo plus. Ronjenje u prevelikim grupama dobro je samo za veću zaradu, ali doživljaj je tada daleko slabiji. I u ovom slučaju pokazalo se da je manje jednako više. Gotovo na svakoj lokaciji moguće je vidjeti sve što južni Jadran može ponuditi: veličanstvene gorgonije, jastozi, kirnje, tabinje, škarpine, gofovi, ugori, murine, gotovo sve vrste rakova, čak i kornjača ili dupin, a kako se čini za one najveće sretnike pokažu se i rijetki gosti poput sredozemne medvjedice. Na ovom je području viđeno čak i jato kitova. Na žalost, kao i na čitavom Jadranu, ima i dosta invazivnih vatrenih crva koji svojim prisustvom baš i ne vesele.
Do najdalje lokacije od centra se dolazi već za dvadesetak minuta i ronioci se opremaju prije ulaska na brod. Željan ne voli gužvu, pa ako na mjestu sidrenja vidi previše brodova i ako to njegovi gosti žele, bez problema mijenja plan. Jako jugo ne voli i nerado vozi po takvom vremenu jer sigurnost u ronjenju mu je definitivno na prvom mjestu. Ovo je naglasio toliko puta da definitivno u to vjerujemo. Ali po tom pitanju prati ga i dobar glas: ako spomenete Željana među roniocima, svaki će potvrditi koliko je predan i odgovoran u svom poslu. Koliko god je blag i prilagodljiv, po ovom je pitanju čvrste ruke. U ovoj je vali odrastao i točno zna koliko vrijeme zna biti nepredvidivo, naročito na području Tri porte gdje su, kako kaže, gromovi i munje poprilično jaki i opasni. Iako nešto manji problem od opasnosti nevere, ni mučnina na brodu po južini nije neka sreća.
Ovaj je posao Željanu životni san i od 2015. godine kada je kupio svoj prvi brod za sebe ne vidi ništa drugo. Nitko u njegovoj obitelji nije bio u ronjenju, ovaj su mu put pokazali dugogodišnji prijatelji iz Švicarske, a godinama je radio i paralelni posao. S vremenom se to pokazalo vrlo teško, pogotovo u sezoni kada vozi i po nekoliko ronilačkih tura, pa se uz nesebičnu podršku svoje obitelji posvetio ljubavi prema moru.
- Odem na spavanje u devet navečer, budim se čim se razdani. Ništa mi više ne treba, ni izlasci ni koncerti...Ujutro volim biti stopostotno koncentriran jer u ovom sam poslu sam i želim biti maksimalno odgovoran. Sitnice me ponekad iznerviraju ali čim je glava pod vodom, ja sam sretan - kaže Željan.
Ne reklamira se previše, ali mu ni ne treba. Dovoljan je dobar glas koji se u njegovom slučaju čuje vrlo daleko. I ona čarolija koju sam krišom očekivala, zaista se i dogodila.
