Hrvatska ima još jednoga svjetskoga prvaka! Zagrepčanin Damir Zurub (39) u Nizozemskoj se, na 15. CMAS Svjetskom prvenstvu, okitio naslovom najboljeg podvodnog fotografa na planetu i iduće dvije godine uživat će u tom zvjezdanom statusu.
Kada bi netko od birokrata u udobnim foteljama zbrojio dva i dva i iskoristio taj uspjeh za promociju prekrasnoga hrvatskog podmorja u svijetu, imali bismo dobitnu turističku kombinaciju. Ovako će, po svemu sudeći, sve ostati na statističkom podatku za internetske almanahe.
Oni koji znaju o čemu je riječ, ovih dana čestitaju i slave povijesni uspjeh hrvatske škole podvodne fotografije. Zurub je, naime, u ovome poslu tek par godina i velike zasluge za osvojenu medalju pripisuje dvojici velikana hrvatske podvodne fotografije Marinu Brzacu i Danijelu Frki.
Da ga slava nije opila, Zurub je dokazao odmah nakon povratka iz Nizozemske osvojivši na Pagu Otvoreno prvenstvo Hrvatske. Neke od njegovih fotografija smo već objavljivali, a ovom prigodom ga bolje predstavljamo.
Sjećate li se svojih početaka, prve podvodne fotografije?
– To je bilo negdje oko Kraljevice 2009. Nabavio sam podvodno kućište za svoga malog Fujija FX50 i odmah počeo škljocati njime. Poslije sam kupio malo jači aparat Canon G12 i njime sam snimao tri godine, a tek 2012. sam s Nikonom D7000 ušao u profesionalne vode. I prije je postojala ljubav prema fotografiji, ali nakon što sam počeo roniti i snimati pod morem, stvorila se dodatna ljubav iz koje mi je hobi prerastao u posao. Instruktor sam ronjenja i podvodne fotografije, dio sam Maresova tima podvodnih fotografa i surađujem s nekoliko časopisa, poput National Geographica.
Kako nagovarate ribe na poziranje?
– Služimo se istim metodama kao i podvodni ribolovci, šuljanje i upucavanje. Ima dana kada sve bježi od tebe, a ponekad ti ribica pozira i gura se u kadar. Neki put naiđeš na ribu i jednostavno se hoće slikati. One se ne plaše rasvjete, nego mjehurića zraka iz regulatora i zato je zadržavanje daha najbolji recept. Nikakvo hranjenje ne dolazi u obzir, to nije dobro. Naše pravilo je da iza sebe u moru ostavljamo samo mjehuriće.
Kako se osjećate kad netko ustrijeli ribu s kojom ste se sprijateljili?
– Nikad nisam imao pušku u ruci, ali nemam ništa protiv ribolovaca. Svatko pod morem nađe svoje mjesto i svima je to bijeg od surove stvarnosti. To je najbolji recept za rješavanje od stresa. Kad zaronite, ne razmišljate o poslu, ženi, problemima. To je iskren svijet i potpuno različit od onoga iznad površine. Ne bih ga dao ni za što na svijetu. Zaronim 300-400 puta godišnje. Ne ganjam neke dubine, ne pijem i ne pušim. Daj mi bocu na leđa i kameru, i to je sve što mi treba.
Koji su vam bili najfascinantniji trenuci pod morem?
– Ronio sam posvuda, od Indonezije do Bahama, po rijekama i špiljama, ali najljepši zaron mi je bio na Lošinju, u Medvjeđoj špilji. To je poseban ambijent i mogu reći da je to vrh. Ronio sam i s morskim psima, ali meni je najfascinantnije bilo jato raža na Bahamima koje su mi se bez straha penjale po rukama. Sve se to događalo u plićaku.
Koje su vam omiljene lokacije na Jadranu?
– Lastovo i Vis su lokacije gdje nema lošeg ronjenja. Posebno bih istaknuo Sušac i hrid Bijelac. Vrhunska lokacija je i rt Kamenjak gdje sam vidio sredozemnu medvjedicu iako je Istra plitka s puno sedimenta i bez olupina bi bila siromašna.
U kratko vrijeme ste pokrenuli mnoge inicijative?
– Naš klub Roniti se mora je nositelj jednog od najvećih ekoloških projekata u Hrvatskoj Think green. Pokretači smo i projekta Underwater photo marathon, koji je u tri godine, s 212 natjecatelja iz 31 države, postao najveći u Europi. Izložba tih fotografija traje cijelu godinu i putuje po Hrvatskoj. Gdje god se pojavim, nastojim promovirati naše projekte.
Kako je proteklo natjecanje u Nizozemskoj?
– Ronili smo na Sjevernom moru, a vidljivost je bila od 10 cm do dva metra. Uvjeti za ronjenje i snimanje s plimama i osekama do četiri-pet metara razlike su vrlo teški. Razlog zašto je odabrana ta lokacija jest obilje života. Sve je puno jastoga koji, osim u plićaku, šeću po kamenjima i travnatoj obali. Mnogi su bili povezani s konopom, a za mene to nije bilo posebno teško jer sam naučio roniti sa speleolozima. Brzo sam se prilagodio i osvojio zlato. Dobra priprema je pola posla.
Koliko teži vaš paket opreme?
– Najteža je boca od 19 kg, zatim olovo 12 kg, kamera s rasvjetom 10 kg, odijelo, regulator, jacket, maska i peraje još desetak, objektivi i rezervna oprema još desetak. Ukupno na sebi imam oko 60 kilograma.
Kakvu opremu imaju vaši inozemni konkurenti i gdje je granica ulaganja?
– Svaki mjesec možeš kupiti nešto novo. Mi imamo jedan set za snimanje, jedan objektiv, karbonske ruke, kućište i kameru, a oni dođu s tri-četiri kompleta svega. Na Svjetskom prvenstvu sam vidio neke nove stvari, poput SNOOT projektora svjetla, dodatne motorčiće, LED leće. Moje kućište s portovima košta 12.000 eura, a lako se može potrošiti i 50.000 eura.
Kako će se pobjeda odraziti na vašu profesionalnu karijeru?
– U Hrvatskoj to ne znači ništa, a za inozemstvo ćemo vidjeti. Iduće dvije godine sam svjetski prvak i gdje god dođem, bit ću pod povećalom. Gledajući iz tuđe perspektive, da je ispred mene svjetski prvak, dao bih sve da ga pobijedim. Nisam od onih kojima će slava udariti u glavu. Ova pobjeda je za mene samo još veći izazov.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....