StoryEditorOCM

Morski deponijiPodmorje je u boljem stanju nego prije dva desetljeća, ali i dalje jedemo ribe pune plastike! Opasan je i stiropor od ribarskih kašeta

Piše Gordan Jelavić
31. kolovoza 2014. - 14:24

Izvlačenje smeća iz mora prizor je posljednjih godina uobičajen za svako naše malo misto. Ronioci, ribolovci i vlasnici brodica, najčešće okupljeni oko sportskih lučica, uz pomoć komunalnog društva i ekoloških aktivista, na rivu izvade sve što su njihovi roditelji, susjedi i prijatelji proteklih godina bacali ispod modrog prekrivača. I staro i mlado uključeno je u vađenje automobilskih guma, boca, namještaja i bijele tehnike obrasle školjkama i algama.

Dok ne završe na lokalnom deponiju, izvađeni artikli još danima na hrpi privlače pažnju mještana i turista, koji poput arheologa amatera prepoznaju razne uporabne predmete. Uz program čišćenja obvezna je i prigodna marenda za sve sudionike u režiji lokalnih ugostitelja za cjelodnevnu ekološku feštu.

image
Koliko truda treba za baciti stari štednjak na dno mora
Božidar Vukičević/Cropix

Opasni akumulatori

Prva takva organizirana akcija čišćenja podmorja u Dalmaciji počela je 1994. godine projektom Marjanski čisti žali, u kojem su članovi pomorsko-sportskog društva “Špinut” krenuli u obračun s nagomilanim smećem ispred plaža u splitskoj park-šumi. Ronioci “Špinuta” počeli su od svoje lučice i od vale do vale na površinu vadili sve ono čemu tamo nije bilo mjesto.

Od banalnih guma i staklenih boca do opasnih akumulatora koje su pojedini vlasnici brodica bacali točno ispod svoga veza ne mareći za posljedice. Gdje je završavalo staro motorno ulje, ne treba posebno ni spominjati.

Od tada se puno toga promijenilo u svijesti ljudi, a od generatora zagađenja, lučica Špinut je, zbog organizacijskog i ekološkog napretka, nedavno dobila prestižnu plavu zastavu i postala primjer drugima. Čak su se i davno napisani zakoni napokon počeli provoditi.

Smeće je više nego ikad na cijeni i organizirani otkup akumulatora, motornih ulja, plastičnih boca i čelika je značajno utjecao na smanjenje onečišćenja okoliša i samoga mora.

Koliko su se stvari promijenile nabolje govori i podatak o 120 ronilaca okupljenih u svibnju u Splitu na Plavoj čistki, najmasovnijoj podmorskoj ekološkoj akciji ikad održanoj u Hrvatskoj.

image
Na Plavoj čistki se okupio rekordan broj ronilaca
Božidar Vukičević/Cropix

Jedan od organizatora toga skupa je udruga Nautilus s 80 aktivnih članova, većinom profesionalnih ronilaca koji u proteklih desetak godina iza sebe imaju više od 100 velikih akcija na području od Kornata do Mljeta. Predsjednik udruge Robert Kramarić podijelio nam je neka svoja zapažanja.

Podmorsko polje plastike

– Prije 15 godina bilo je uobičajeno pod morem pronaći hladnjake, pećnice, sanitarije, ali i posuđe, pribor i ostatke obuće. Toga je danas sve manje jer su ljudi puno pametniji i shvaćaju važnost očuvanja čistoga mora. Najgore stanje je bilo ispred naseljenih mjesta na otocima, gdje su u nedostatku organiziranih odlagališta nastali pravi podmorski deponiji.

Proteklih godina smo u suradnji s lokalnim stanovništvom uspjeli puno toga očistiti, ali bilo je i onih koji su se bunili da im vađenjem automobilskih guma tjeramo hobotnice. Danas smo svjedoci nasipanja obale građevinskim otpadom, što uništava obalni pojas i s nabačenim muljem nepovratno mijenja strukturu flore i faune. Uzgajališta ribe na mjestima sa slabim strujanjem mora gdje im nije mjesto su također značajni zagađivači. Osim ostataka hrane za ribe, na okoliš utječu velike količine izmeta i amonijaka, a posljedice se mogu vidjeti na mjestima poput napuštenog uzgajališta na Drveniku Velikom – kazuje Kramarić, navodeći kako su najizloženije duboke uvale okrenute prema jugu.

– Od zagađenja nisu izuzeti ni nacionalni parkovi, pa su tako Mljet i Pelješac 2010. godine bili zatrpani plutajućim smećem iz Albanije, što je izazvalo pravu ekološku katastrofu. Na Kornatima smo iznad polja Caulerpe racemose našli podmorsku nakupinu od desetak tisuća plastičnih boca koje su nanijele struje. Veliki problem su i napuštene mreže koje sada prikupljaju otpad i narušavaju inače prekrasnu vizuru našega podmorja – naveo je Kramarić.

Slovenski projekt

Sve akcije čišćenja podmorja u Hrvatskoj su rezultat inicijative pojedinaca i lokalne zajednice, pa tako Ministarstvo zaštite okoliša nema nikakve podatke o broju akcija ni stanju zagađenosti Jadrana. Još gore je što nema konkretnih podataka o posljedicama zagađenja na ribe i školjke i posredno na ljude koji ih redovito konzumiraju.

image
Vrijeme potrebno za razgradnju smeća
SD

U tome bi mogao pomoći pet milijuna eura vrijedan međunarodni IPA projekt DeFishGear (Derelict Fishing Gear), namijenjen procjeni stanja morskog otpada i postavljanju prioriteta za njegovo učinkovito rješavanje kao i uklanjanje odbačenih ribolovnih alata u Jadranu. Prvobitna je ideja došla od Andreje Palatinus iz Instituta za vode Republike Slovenije i dr. Andreja Kržana s Kemijskog instituta iz Ljubljane, sadašnjeg koordinatora projekta uz značajnu pomoć grčke znanstvenice dr. Thomais Vlachogianni.

Partneri u Hrvatskoj su Institut za oceanografiju i ribarstvo te Regionalna razvojna agencija Splitsko-dalmatinske županije (RERA). Prihvaćanjem sudjelovanja u projektu Hrvatskoj je kao jednoj od sedam uključenih država pripao i budžet od 308 tisuća eura. Kako nam je kazao koordinator za Hrvatsku dr. Pero Tutman, dipl. ing. biologije i viši znanstveni suradnik na IZOR-u, taj će se novac iskoristiti za procjenu stanja i strukturu smeća u Jadranu, te utjecaj na životinjski i biljni svijet.

image
Dr. Pero Tutman: posebno je opasna voda iz perilica rublja
Božidar Vukičević/Cropix

– Projekt će pomoći da napravimo strategiju za borbu s otpadom koja sada ne postoji u Hrvatskoj. U nekoliko faza do kraja projekta u ožujku 2016. godine napravit ćemo detaljne analize morske površine, podmorja i obalnog područja. Napravit ćemo prvu karta morskoga smeća u Splitsko-dalmatinskoj županiji, što će pomoći da se naprave i novi projekti za analizu cijele istočne obale Jadrana.

Dogovorili smo suradnju s ribarskim zadrugama Hvar i Adria iz Tribunja koje će smeće prikupljeno u ribolovu ostavljati u posebnim kontejnerima za daljnju obradu. Prikupljat ćemo i stare mreže i slati ih na reciklažu. Naši suradnici obavit će pretraživanja plovnih područja, ronioci će skupljati smeće do dubine od 20 metara, a za veće dubine u potrazi za zaostalim ribarskim mrežama angažirat ćemo profesionalnu tvrtku s ronilicom – navodi dr. Tutman.

Štapići od lizalica

Prema njegovim riječima najopterećenija su područja rute trajekata i plovni putovi na ulazu u marine dok su veliki generator smeća divlji deponiji oko otočnih naselja koji se pod utjecajem kiše i vjetra lako prenose u more.

- Bez pomoći države siromašne lokalne zajednice to ne mogu riješiti. Posebno je velik pritisak u turističkoj sezoni kada se broj stanovnika i količina smeća višestruko povećaju. U Albaniji i Turskoj otpad još uvijek maonama bacaju direktno u more. I otpadne vode iz hrvatskih gradova su veliki generatori mikroplastike, a posebno je opasna voda iz perilica za rublje puna sintetičkih vlakana. U crne točke spada i ušće rijeke Neretve kroz koju do mora dolaze ostaci poljoprivredne djelatnosti u dolini i komunalno smeće iz Bosne i Hercegovine, objašnjava dr. Tutman.

Od projekta će se kupiti i specijalna manta-mreža za plivaričarenje tankog površinskog sloja mora do dubine četiri centimetra, a sredstva su iskorištena za zapošljavanje još dvoje mladih znanstvenika na IZOR-u. Magistar biologije i ekologije Mišo Pavičić i dipl. ing. biologije i ekologije mora Jasna Šiljić već su pretražili nekoliko pješčanih plaža u potrazi za ostacima mikroplastike manje od pet milimetara.

– Prosijavanjem pijeska na plažama u Dućama i na Biševu pronašli smo najviše ostataka boca, razne ambalaže i štapića od lizalica. Sad analiziramo želuce otprije ulovljenih trlja i pronašli smo dosta plastičnih filamenata plave i crvene boje. Pretpostavljamo da je to od ostataka ribolovnih mreža – kaže Pavičić potvrđujući tezu o ribi punoj plastike koja redovito završava na našim trpezama.

Štetni učinci morskoga otpada


Prema znanstvenicima Željku Kwokalu i Branku Štefanoviću , negativni učinci otpada mogu se podijeliti na više kategorija:

- vizualni, odnosno estetski, koji štete turizmu i svim povezanim djelatnostima;
- uništavanje morskih organizama zapletanjem o plutajući otpad na površini i lebdeći otpad u vodenom stupcu;
- izgledom otpad je sličan hrani (raznim oblicima, dimenzijama i bojama) pa ga razni morski organizmi često konzumiraju i tako ugrožavaju svoj život;
uništeni ili istrošeni te odbačeni ribarski alati nastavljaju loviti-ubijati živi svijet na morskom dnu čineći veliku štetu ribarima i ribarskoj industriji, a da oni toga nisu ni svjesni;
- plutajući morski otpad može djelovati kao prijenosnik raznih organskih i anorganskih toksikanata, plastični materijali mogu apsorbirati zagađivala iz morskog okruženja u kojem plutaju s faktorom koncentracije i do 106, kao što je slučaj s polikloriranim bifenilima; slično se može događati i s poliaromatskim ugljikovodicima te s raznim pesticidima;
- plutajući otpad može prenositi (i na velike udaljenosti) invazivne vrste, ali i razne organizme iz zagađenih luka u obližnja čista obalna područja;
- otpad naplavljen na području litorala može štetiti raznim staništima izravno, ali i neizravno ako se mehanički čisti žalo zbog uklanjanja mikroplastike;
tonući na morsko dno, otpad, s druge strane, blokira izmjenu plinova između pridnene vode i porne vode u sedimentu, otežavajući disanje organizama vezanih za dno;
- koncentrirani odbačeni medicinski materijal, naročito razne vrste igala, velika su opasnost za ljude koji hodaju po njemu ili ga čiste;
- plutajući otpad blokira propelere i rashladne sustave plovila.

Mamutom protiv nakupina na dnu


U znanstvenom radu Donata Petriciolija i Tatjane Bakran Petricioli predložen je način za saniranje otpada niske gustoće nakupljenog na morskom dnu. Po njihovu mišljenju, dovoljno je pokrenuti morsku vodu koja ga okružuje i usmjeriti je prema površini kako bi se s morskom vodom gibao i otpad.

Najučinkovitiji stroj kojim bi se to moglo napraviti jest jednostavni zračni mamut – okomito postavljena široka cijev u koju se na njezinu donjem dijelu upumpava zrak iz kompresora. Zrak se zbog svoje male gustoće uspinje u cijevi, zbog smanjenog tlaka ekspandira i posljedično tome sve brže pokreće morsku vodu uvis u cijev.

Pritom morska voda usisava plastični otpad s morskog dna. Ovisno o dubini mora, otpad je moguće podignuti i iznad morske površine. Nakon toga smjesu morske vode, sedimenta s morskog dna, plastičnog otpada i zraka treba procijediti. Kompresor bi mogao biti postavljen na brodu s odgovarajućim spremnikom.

U troškove ove metode treba ubrojiti najam broda, posade, ronilaca, kompresora, goriva te odvoz prikupljenog materijala. Na ovaj način bi se mogle pokupiti velike količine otpada niske gustoće, a ukupni trošak ne bi bio prevelik.

Listovi vole stiropor


Dosad najozbiljniji pokušaj analize strukture i stanja plutajućega morskoga smeća u Jadranu napravila su dvojica hrvatskih znanstvenika Željko Kwokal i Branko Štefanović. Oni su u razdoblju od 2000. do 2009. godine dokumentirali stanje u 150 uvala od Krka do Mljeta i utvrdili dominaciju PET ambalaže.

Kako se istraživanje bližilo kraju, udio stiropora u smeću povećao se do gotovo 40 posto, što je bio očiti znak popularizacije kašeta od toga materijala u ribarskoj djelatnosti.

Podrijetlo otpada značajno ovisi o konfiguraciji obale, pa tako do 90 posto smeća na vanjskim stranama otoka južnog i srednjeg Jadrana dolazi iz Crne Gore, Albanije, Grčke, Italije i Turske. Uz raznu plastičnu ambalažu i stiropor, najčešće se pojavljuju vrećice, folije, čepovi, staklenke, limenke, sprejevi, te razni ribarski alati.

Smatra se da 80 posto otpada dolazi s kopna zbog loše organiziranih deponija uz obale gradova, kanalizacijskih sustava, nanosa rijeka i turističke djelatnosti. Morski izvori zagađenja su brodovi svih vrsta, marikultura i naftno-plinska postrojenja. Od ukupnog smeća bačenog u more, 70 posto potone, 15 posto otplovi na pučinu, a 15 posto plutajući stigne natrag do obale.

Prirodni otpad se pod utjecajem bakterija razgradi, dok umjetnim materijalima za to trebaju godine i stoljeća. Sitne čestice plastike i najlonske vreće ribe često zamijene za plijen, najugroženiji su sisavci poput dupina i kornjača, a poznato je i da listovi obožavaju stiropor.

U osam od 14 ribljih vrsta pronađeni su dijelovi stiroporskih granula, a 80 posto ptica jede plastiku što dovodi do blokade njihova probavnog sustava. Osim što su prijetnja živim bićima u moru, za ljudski endokrini sustav je najopasnije konzumiranje morskih organizama zatrovanih toksinima, ftalatima i bifenolima iz plastike.

image
Stiropor od ribarskih kašeta je vrlo opasan
Božidar Vukičević/Cropix
22. studeni 2024 21:39