Ako me zdravlje posluži, 100. rođendan proslavit ću u restoranu! Tako je lani na svoj 99. rođendan govorio pomorac, vrstan kapetan i posljednji zlarinski koraljar Ante Beban. Neće ga u tomu, kazao je, omesti ni korona, važno je samo da to doživi.
I doživio je i proslavio stoljeće života koji ga baš i nije mazio i u kojem mu je više puta glava bila u torbi. Kao kada je u Drugom svjetskom ratu kao partizan sudjelovao u oslobađanju Trsta i bio ranjen da bi poslije rata više puta gledao smrti u oči gledao u brojnim akcijama razminiranja Jadrana i Dunava.
Rođendan nije proslavio u restoranu kako je priželjkivao, ali jest izvan kuće. U atriju Muzeja grada Šibenika u ponedjeljka, 31. svibnja, okupilo se malo društvo: šjor Antina kćer Nives, unuka Inka i praunk Ivano, prijatelji Suzana i Zdravko Peran te liječnik Edvin Paro-Vidolin.
On ga je, reći će šjor Ante, spasio kada mu je prije nekoliko godina otkrio vodu u trbuhu. Svi su njegovi, rekao je tada doktoru doživjeli 100 godina, pa ni on ne bi htio manje. Liječniku, naravno, nije preostalo ništa drugo nego da mu obeća da će dati sve od sebe da tako i bude.
Bit ću kao mladić
- Bilo je u planu da idemo u Skradin, da dođe veće društvo i da obiđemo Slapove Krke, ali kriva je korona. Imam bronhitis, od toga obole mnogi pomorci, pa se moram čuvati. Jer, ako dođe korona, onda si nafrkao – otkriva friški stogodišnjak nevjerojatne vitalnosti, žustrih pokreta i snažnog glasa dok prima čestitke šibenski muzealca etnologa Jadrana Kale i ravnatelja Muzeja grada Šibenika Željka Krnčevića.
- Uvijek se trebate paziti i raditi, kada odete u mirovinu da bude neka rekreacija i zanimacija, a kada dođete u malo veće godine kao ja isto se može vježbati. Sretan sam što me nikada kukovi i koljena nisu zaboljela. A zašto? Zato što sam svaku večer njegujem i masiram tabane. Jedino, što zbog ove korone ne izlazim vani, pa su mi mišići malo oslabili, ali kada ovo prestane, šetat ću i biti kao mladić – veselo će šjor Ante.
Muzej za proslavu njegova 100. rođendana nije izabran slučajno. Kao posljednji lovac na koralje na stari način koji je tu djelatnost po kojoj je Zlarin stoljećima bio poznat, ponovo oživio nakon što je sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća koraljarska zadruga propala i ta djelatnost gotovo zamrla, šjor Ante je svoju koraljarsku priču još prije šest godina ispričao šibenskoj entologinji Sandri Barišin.
Obnova koralja
Podsjetio je na to Kale, ističući kako je šjor Antino kazivanje važan doprinos priči o zlarinskom koraljarstvu.
- Sandra je u to vrijeme bila pripravnica u muzeju i ona je počela bilježiti njegova prisjećanja, budući da je bio zadnji koji je prakticirao koraljarstvo s tzv. inženjima, drvenim križevima koji se spuštaju na dno mora. Radio je to skupa s Viktorom Lukinom. Koralje koje je tada Viktor prodavao, Ante je lovio. To je bilo nakon što je koraljarska zadruga 1953. godine bankrotirala poslije neuspješne velike ekspedicije na Suez. Osim toga, Ante je unaprijedio taj inženj, učinio ga puno lakšim za rukovanje, pa je umjesto cijele posade broda, on to sam mogao raditi, zbog čega je i bio tako uspješan.
- Koraljarstvo na Zlarinu danas živi kao kulturna baština i kroz Centar za koraljarstvo, a Ante je zadnji koji svjedoči i može se prisjetiti pojedinosti kako se to radilo. Naročito lokacija na kojima se lovilo. Stalno nam govori da moramo ići na te lokacije, posebno na Staru siku koja je ključni lokalitet, može se reći za povijest morskih "pačanja" Hrvata uopće. Nalazi se malo niže Žirja. Tu su se vadile najveće količine koralja, a njezin stari naziv pronađen u spisima iz 19. stoljeća je Brsnica, jer bi je koraljari obrstili, ali taj naziv ujedno govori kako se i tada znalo da koraljima treba neko vrijeme da se se obnove i ponovo narastu. Pokušali smo obilazak lokacije, na kojoj se sigurno nalazi i mnoštvo mnogo zaglavljenog koraljarskog alata, dogovoriti s konzervatorskom službom, ali nismo u tome daleko odmakli. To je i tehnološki zahtjevno zbog konfiguracije samog podvodnog grebena – zaključio je Kale.
