LegendarnoDo Vela Luke u nepuna tri sata: moćna posada, moćan brod, moćno ime: ‘Oliver‘ brodi, svi ste dobrodošli

„Neću umirit snove

i pustit da tiho plove,

neka me nose nevere,

šta će mi mirno more…“

Tako je onom svojom slavnom „rašpon“ iznio naš Oliver, a mi smo njegovim imenjakom zaplovili put Vela Luke, tješeći se kako nevere ipak neće biti i kako će nas pratiti mirno more.

Tako je i bilo.

Plovili smo tiho i umirili sve svoje (loše) sne.

Umirio nas je, doduše, i upravitelj stroja Jadrolinijina „Olivera“, „kapo o‘ makinje“ Toni Dumanić. Stroj je, to svi znaju, srce broda, pa je kapo defacto nešto kao kardiokirurg.

- Pod nama su dva glavna motora, svaki po 3972 kW i dva pomoćna po 618 kW, pri probnoj vožnji smo dostigli brzinu od 19 čvorova, ali to je u punom pogonu, samo za probu, da vidimo na koliko možemo računati – objasnio nam je, dodajući kako „Oliver“ neće preko 16 čvorova.

Japanska proizvodnja ostavila je traga, kapo Toni je sačuvao naljepnicu s njihovim slovima, pa je ponosno zalijepio na hladnjak. Provociramo.

- Ala, da, a šta ovdi piše?!

- Vatrogasni aparat – suvereno će, kao iz topa, naš strojar.

Pa se smijemo, jer smijati se je jednostavno kada si okružen ljudima punim duše. More im, ako niste znali, daje širinu. Na otvorenom, eto, duša raste.

Ne da se ni naslutiti koliko je u 25 godina plovidbe prerasla Tonijeva prsa, ali on zna i čvrsto ustraje u toj tvrdnji – kako ti je more u krvi ili nije, trećeg nema.

- Brod bez stroja je kašeta – tako će.

Da tako i je slaže se „ćif“. On je Marin Radica, prvi časnik palube, onaj pred čijim budnim okom sve mora teći glatko, od ukrcaja i iskrcaja preko održavanja. Da njegovim venama more teče nije upitno.

- Ovi vaši stivaduri bi tribali biti prvaci u tetrisu – to se mi kao pravimo pametni, a uboli smo na prvu, nesvjesni.

- Sve je u balansu! Kada ljudi čekaju u vozilima u redu onda se ljute na nas, misle da smo spori, ne shvaćaju koliko je toga u igri – uozbiljio se naglo ćif.

- Kada dobijemo broj karata, koliko vozila dolazi, o kojim je tipovima riječ, koliko tereta nose, tada se radi plan i program tereta i mi interno dogovaramo kako ih složiti u potpalublje – kaže on nama, a mi vama: i kada vam se čini da sve to stivaduri rade lako – budite uvjereni kako je iz njih čvrst proračun i račun i izračun. Matematika čista.

Kaže nam časnik Radica i kako je sve lakše kada je uz tebe kvalitetna ekipa i dobra organizacija, a tako, uvjerava nas, na „Oliveru“ je.

„Krivac“ za taj red i organizaciju je onaj kojeg „barbom“ zovu. Zapovjednik broda, dame i gospodo, je Lovre Smoljan, ko zna koji po redu iz obitelji koji tuče more, a kako i ne bi kada mu more o kuću udara. To smo izmislili na brzinu, kapetan Smoljan je iz Tkona na otoku Pašmanu i da može to bi izvezao negdje na vidljivo.

- Brod čine ljudi – veli, pa nam objašnjava:

- Sam brod je pokazao jako dobre maritivne sposobnosti, sada je, dodueš, vrijeme idealno, ali već na jesen i zimu ćemo vidjeti i znati kako će biti kada mu naše more pokaže što zna i može.

U smjenama po 15 dana izmjenjuje se 19 članova posade, s još dva pripravnika koji su tu na obuci. Obuka je pola posla, tu se vraćamo na onu kako brod čine ljudi. Nisu kao u vojsci, ali se hijerarhija zna i poštuje. Baš kao i komunikacija. Otvorena i jasna.

- Ako barba i kapo funkcioniraju onda i brod diše ka familja, jer to i jesmo, mi smo velika familja, tako će nam „timunjer“ (kormilar) Antonio Skelin.

Puno njih je u „gvardiji“, bježe nam od kamere, baš kao i putnici od „blokića“ i olovke.

„Samo vitar svira

note bez refrena…“

Oko nas, a taman smo ispred Splitskih vrata, zaigrale se jedrilice. Ne znaš jesu li jedra ili galebovi, sve lete i pršte, klize…

- Divan je dan. Vidi ovo nebo, ovo sunce, ko to ima, ajde reci – pita nas gospođa Marija, godine krije, premda za tim potrebe nema, mlade duše prepoznaš na kilometar.

Raznježena sam što je brod kršten Oliverovim imenom, a pogotovo činjenicom da plovi od njegova Splita do njegove Vela Luke, ma cila je Dalmacija njegova – tu joj malo zaiskriše suze, pa nas vuče za rukav i pokazuje stihove na zidu.

„I da oću i da smin

ne bi moga skupit

svu lipotu života

niti suze ovog svita“

- Ko bi ovo moga otpivat, a da ti ne pomisliš da su stihovi samo za tebe pisani – pita, a mi odgovora nemamo.

Tako je i nikako drugačije..

Baš kao što je takav i cijeli „Oliver“. Na stotinu i osam metara dužine i nekih 17 i pol metara širine uspjelo se i slikom i riječju prikazati sve što je Dragojević u karijeri u čaroliju pretvorio.

U legendu poslao.

I postao.

Sadržaj je nastao u suradnji s Jadrolinijom.