Devedesetih godina prošlog stoljeća, u osvit novoga milenija, često bi mi pao na um stih iz djetinjstva još nam samo ale fale, gledajući i teško doživljavajući stravična čuda koja se zbivaju na brdovitom Balkanu.
I, kao što to obično biva, ono što stalno prizivaš jednom i dođe – stigle su ale. Zubate i strašne, no srećom, samo morske, a sve što more donese meni je pitomo koliko god divlje bilo.
DIVLJE ČUDO
More je pjenilo, po površini se praćakali iskasapljeni cipli bez repa, ribari gledali potrgane udice i mreže, a na obali se vodile stručne rasprave na temu koje je ovo čudo.
To novopristiglo i nepoznato čudo, koje čas sliči brancinu, čas lici, a pronicljivijim promatračima na njihova mješanca, lakonski je nazvano divlja riba. I premda smo ubrzo doznali...