Slatke muke nas zaljubljenika u sportski ribolov su izabrati kojem ribolovnom užitku se prepustiti u jesensko-zimskom razdoblju u sezonama kao što je ova koje daju iznimne rezultate većini ribolovaca kako onima s barke tako onima s obale.
Tako je i mene ovu jesen uspješan ribolov na krunaše i zubace prikovao za gliser, ne ostavivši mi vremena i za predivan ribolov s obale u ovom jesensko-zimskom periodu.
Inače smo moja prijateljica Rajka Grgičević, koja je usput budi rečeno majka tri odrasla sina i baka dva unuka i jedne unučice, i ja, godinama zajedno uživale u ribolovu.
Na žalost, Rajka je zadnje dvije godine iz objektivnih razloga morala apstinirati od zahtjevnog zimskog ribolova s obale.
Zato me je jako obradovao njen poziv sa željom da ponovno krenemo u akciju. Odmah je odluka pala da idemo za dva dana kad je u najavi bilo jako jugo.
Moram priznat da sam izabrala ribolov po jakom jugu iz dva razloga.
Prije svega obje volimo loviti po jakom vjetru i imamo pozitivna iskustva dobrih ulova, dok je drugi razlog ležao u činjenici da po takvom vremenu ne mogu gliserom u ribolov.
Izvukla sam svoje stare štapove za surfcasting, dvije Italcanne Mistral 4,20 i jedan Dreaming, opremljene s prastarim, ali još uvijek pouzdanim mašinicama Shimano Biomaster Special GT 9000.
Na dvije smo promijenili stari najlon i namotali Sufix Advance 0,40, a na jednoj smo ostavili stari najlon jer nam se nije dalo ići u dućan po novi što, vjerujte mi, nemojte nikad učiniti.
Odlučile smo se za jednu poziciju koja je malo dublja, jednim dijelom direktno okrenuta na vjetar, ali dosta udaljena od mjesta na kojem možemo parkirati auto.
Budući da je ta pozicija u startu zahtijevala puno hodanja niz strminu pod punom opremom. odlučile za bibija kao ješku jer nam je jednostavnije i lakše nositi njega nego velikog crva. Inače smo u zimskom periodu imali dobre rezultate i sa srdelom i velikim crvom, ali nisam htjela riskirati sa srdelom jer je jako topla zima i mala riba je bila još uvijek jako aktivna.
Nekako smo se dovukle do pozicije oko 11:30.
Valovi su tukli u obalu, južni vjetar je jako puhao, ali mi smo se odjećom dobro zaštitile i krenule smo odmah u akciju.
Nakon duže apstinencije od ovog predivnog ribolova trebalo nam je malo vremena dok sve posložimo, pripremimo, naješkamo i zabacimo.
Koristile smo predveze od najlona 0,35 Awa-Shima, udice Sasame Super X 2/0, olova od 80 i 90 grama montirana klizno, a bibije smo ješkali preko šuplje igle.
I premda je izgledalo kao da će sama priprema trajati satima, sve je bilo u moru za deset -petnaest minuta.
Štapovi su mirovali nekoliko minuta, ali se ubrzo se vrh Mistrala blago povio i vratio u početni položaj, znala sam da slijedi ponovno savijanje i tako je i bilo.
Izvukla sam lijepu komarču od devedesetak deka koju sam morala nasukavati jer je špurtil bio daleko, a Rajka je istovremeno imala potez na Dreamingu i pune ruke posla sa svojom ljepoticom od oko 80 deka.
Slijedi kratko slavlje, ali i brzo ješkanje i ponovno zabacivanje.
Iako smo bile zadovoljne s ulovom, poučena iskustvom ribolova na ovakvim poštama u ovom periodu godine očekivala sam još koju.
Ali idućih sat vremena se nije dogodilo baš ništa.
Za to vrijeme smo nas dvije odlučile ulov pretvoriti u zajedničku večeru sa našim muževima za što je najprije trebalo očistiti ulovljenu ribu.
I taman kad smo bile usred čišćenja, negdje oko 13:15, štap kojeg je Rajka bila zabacila maksimalno daleko koliko je s vjetrom u lice mogla, savio se skoro do mora.
Odmah sam je podsjetila da je na toj mašinici stari najlon tako da je Rajka tu evidentno veliku ribu jako pažljivo vodila prema obali o koju su se razbijali valovi.
Nisam se mogla ne zapitati zašto uvijek najveća riba potegne tamo gdje je najslabiji pribor.
No unatoč svoj mojoj zebnji, ljepotica od skoro dva kilograma je ubrzo bila vani.
Možete samo zamisliti koju količinu sreće je priuštila Rajki nakon dvogodišnje pauze od ribolovnih užitaka.
Moj predivan osjećaj zadovoljstva i mira prekida novi adrenalinski udar zbog savijanja mog Mistrala i još jedna kraljica od 1,4 kilograma je u ‘roku hitno‘ bila vani.
I tako smo tek malo iza 14:00 sati krenule doma penjući se uz brdo poletno i lagano, unatoč činjenici da nam je oprema bila 5 kilograma i više teža nego kad smo dolazile.
