Prema tekstu objavljenom ovih dana na jednom portalu, ispada da su prodavači salpi, toliko uobičajene i cijenjene naše ribe u najmanju ruku dileri opasnog opijata, zapravo otrovnog spoja ciguatoksina koji se taloži u ribljem mesu te kod konzumenta izaziva mučnine, vrtoglavice, čak i halucinacije. Da bi dospjeli "u sedmo nebo", antički su Rimljani navodno, namjerno jeli salpu!
To je dakle – šalimo se naravno – ovisnička tajna svih onih kojima je salpa riba u samome vrhu gastronomije, nasuprot ostalima koji je baš i ne vole zbog "šporke utrobe" nabrekle od dugačkih, obilnih crijeva, kao u svih biljojeda.
Rečeni tekst bombastične je intonacije i u dobroj mjeri stigmatizira ribu kojoj upravo u svibnju ide štađun, kada su posebno velike i slasne.
Doduše, autori potpisani s inicijalima na kraju ipak umiruju auditorij da od svega nabrojenog nema straha, osim što ne navode nikakav relevantni izvor za taj zaključak.
Stoga smo za komentar zamolili dr. sc. Jakova Dulčića, istaknutog ihtiologa i voditelja Laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov Oceanografskog instituta u Splitu.
-To nije nepoznato za salpu, međutim, ima jedna važna pojedinost, a ta je da se jadranske salpe ne hrane u tropskim područjima. Salpe iz tropa mogu zbog vrsta trava koje pasu, točnije zbog drugih organizama na njima, dinoflagelata, unijeti u organizam ciguatoksin koji je bez mirisa, okusa i ne razgrađuje se termičkom obradom, objašnjava stručnjak.
Ništa ne treba isključiti, no koliko je meni poznato, u nas nema zabilježenog slučaja da se konzumacijom salpe netko otrovao, a to s antičkim Rimljanima naprosto je smiješno, kaže dr. sc. Dulčić.
Poručuje da s tim u vezi nema nikakve potrebe podizati tenzije; svaku ribu, pa tako i salpu koja ima puno utrobe i zato je brže kvarljiva dodaje, najvažnije je konzumirati svježu i dakako, dobro očišćenu. Uostalom, nastavlja, ima ljudi koji su posebno osjetljivi na konzumaciju nekih morskih organizama, bez obzira na njihovu svježinu. Netko ne podnosi školjke, a ima i onih kojima škode glavonošci, objašnjava ihtiolog.
Jedina prava otrovna opasnost s kobnim posljedicama je riba napuhača ili četverozupka, u Japanu poznata kao delikatesa fugu. Ta je riba već u Jadranu gdje je kao invazivna vrsta uslijed porasta temperature mora zbog klimatskih promjena prodrla kroz Suez i sada je sve više love Turci i Grci, gdje se već ukorijenila.
EU strogo zabranjuje njenu konzumaciju, a u Japanu je za jelo posebno obrađuju više godina školovani kuhari. Naročito je otrovna koža, jetra, spolne žlijezde, pa ipak se dogodi da nekoliko ljudi godišnje umre od tog ruskog ruleta u pijatu.
U početku njene invazije u Sredozemlje i Jadran zbog neinformiranosti pučanstva bilo je smrtnih slučajeva prouzročenih konzumacijom napuhače u Egiptu i Siriji, veli dr. sc. Dulčić.
Kada smo već kod autohtone salpe, opasnost da je potisne s njenih staništa i ugrozi joj opstanak nosi riba mramornica, također egzota s afričkih obala. Ribarstveno nema posebnog značaja jer joj meso nije osobitog okusa, no osim što prijeti potisnuti salpu budući da se hrane na istim podmorskim livadama, otrovne su joj bodlje na leđnim perajama, a ubod vrlo bolan.
- Zato oprez! - napominje Jakov Dulčić. A kada je u pitanju pravi podvodni jahač apokalipse za naše more, upravo strašni danak klimatskim promjenama, tada je oprez još više istaknut jer mu je ubod peraja otrovniji od paukovog ili uboda škrpine. Riječ je o ribi škorpionu, lavu, ili vatrenjači, po hrvatskom prirodoslovnom nazivu još s početka 20. stoljeća. Taj gizdavi stanar indopacifika prvi put u nas zabilježen je kod Visa prije dvije godine na jednom braku. To što je otrovna uboda – doduše ne kobnog za ljude - dječja je šala prema pravoj opasnosti koju nosi sobom. A to je da se hrani mlađi doslovce svih riba – a nema prirodnih neprijatelja izvan svoga azijskog habitata!
