StoryEditorOCM

ogromno okoSrđan Vrančić opisao susret s golemom grdobinom: Tako nešto ne viđate ni na ribarnicama. Po nekim teorijama, pred kraj života dođu u pliće vode

Piše Srđan Vrančić/JL
10. rujna 2021. - 12:36

Kvarnerski zaljev je najdublji u kanalu Krušija između Plavnika i Cresa. To je ujedno i najdublja točka sjevernog Jadrana, 114 metara. Neki kažu da ide i do 124 metra. Područje zatvoreno otocima s tom dubinom svojevrsni je bazen pogodan za razvoj velikih riba.

Kažu da se jedan tjedan u proljeće u nekoliko uvala na istočnoj strani Cresa skupljaju mali morski psi. Nakon nekoliko dana boravka u plićaku vraćaju se u morske dubine. Odrasli primjerci ponekad budu viđeni blizu površine. Više puta viđen je i modrulj kako krstari ovim vodama.

Ta viđenja rezervirana su većinom za ronioce i završavaju bez incidenata. Velike tune također su česti gosti. One su ovdje uglavnom zbog hrane. Stjeraju jato riba pod površinu i onda doslovno uskakuju među njih. Taj spektakl hranjenja vidljiv je s površine i može trajati i nekoliko desetaka minuta. Ipak ta prirodna svakodnevica najčešće je skrivena od ljudskih pogleda.

Morske pse u Jadranu nikad nisam vidio, kao ni većina mojih kolega. Hranjenju tuna sam bio svjedok nekoliko puta s površine. U dva zarona na lokaciji Selezine ili Selzine na creskoj strani prolaza, susreli smo velike grdobine, piše naš poznati podvodni fotograf Srđan Vrančić za Scuba Skener Jutarnjeg lista.

Kada kažem velike mislim na procijenjenu duljinu od preko metar i sedamdeset i težinu od 45 kilograma. Tako nešto ne viđate ni na ribarnicama. Po nekim teorijama takve grdobine žive u dubokim vodama i pred kraj života dođu na dvadeset, trideset metara.

image
Srđan Vrančić/Cropix
Grdobina

Odlučio sam na taj zaron otići s macro objektivom. Snimati život malih životinja do maksimalno dvadesetak centimetara veličine. Kada ste na takvom ronjenju vidno polje je suženo. Fokus traženja je na detaljima, koncentracija na sitnim pomacima.

Na gotovo trideset metara, kada sam već prošao preko nečega osjetio sam nešto čudno. Okrenuo sam se i vidio ogromno oko kako me gleda. Bilo je tik ispred moje maske. U tom zeleno plavom oku ogledavala se sva dubina mora. Bilo je nekako mirno, opuštajuće fascinantno.

Da bi sagledao cijelu ribu morao sam se odmaknuti metar dva. Grdobina se stopila s okolinom i izgledala je poput tepiha na pješčanom dnu ograđenom s dvije stijene. Oko nje je plivalo nekoliko crneja od desetak centimetara veličine. Izgledali su poput mušica u odnosu na nju. Čekala je svoj plijen ili se samo odmarala.

Dok smo moj prijatelj Hrvoje Dragušica i ja obilazili oko nje nije se ni pomakla. Nakon nekoliko fotografija totala odlučio sam iskoristiti macro objektiv. Snimao sam to oko u krupnom planu.

Kroz povećanje objektiva, imao sam osjećaj kao da me može usisati u svoj beskraj. Moment koji pamtite za čitav život. Bliski susret kakav vam samo more može podariti. Dok sam snimao njeno oko moj lakat se nalazio tek na početku usta. Znači od oka do usta bilo je više od trideset centimetara.

image
Ivana Nobilo/Cropix
Grdobina

U jednom trenutku grdobina se pomakla, stresla ono malo pijeska sa sebe i polako se počela dizati s dna. Naravno odmah smo se odmaknuli, morate imati respekt prema takvoj životinji. Ona je onda lijeno zaplivala. Desetak metara dalje ponovno se spustila na dvadeset četiri metra dubine, na pijesak.

Da ju nismo pratili pogledom nikad ju ne bi ponovno pronašli. Odlučili smo da ju nećemo više uznemiravati i krenuli prema površini. Nakon tog susreta nije bilo nikakve potrebe za daljnjim istraživanjem. Sve što bismo pronašli bilo bi neusporedivo s ovom grdobinom. U tom trenutku kraj nas su se spuštala tri ronioca. Pokušali smo im znakovima objasniti da se ispod njih nalazi ogromna riba. Mislili su da se, kao i uvijek, šalimo. Odmahnuli su rukom i nastavili spuštanje.

Dvije-tri sekunde kasnije počeli su bjesomučno mahati rukama ne bi li zaustavili kretanje u dubinu. Padali su direktno na nju. Istovremeno su ispuštali ogromne mjehure zraka. Da, iznenađenje je bilo očigledno. Hrvoje i ja samo smo se nasmijali i s tim osmijehom završili zaron.

Grdobina mrkulja (lat. Lophius piscatorius) je dobila ime po svom prijetećem, namrgođenom izgledu. Neki od narodnih naziva su: vrag, rošpo, žaba. Najveći dio grdobine otpada na glavu koja znatno nadmašuje polovicu tijela. Usta su enormno velika u odnosu na tijelo, a oko njih je velik broj manjih izraslina. Smeđe tijelo, bez ljuski, išarano je svjetlijim i tamnijim nijansama koje joj pomažu da se bolje sakrije. Na vrhu glave ima nekoliko lovki, kojima se koristi pri lovu na manje ribe. Vrstan je grabežljivac, a živi na dubinama do 1000 metara, na muljevitom dnu.

image
Srđan Vrančić/Cropix
Grdobina
15. studeni 2024 08:31