Pripremajući se za pisanje ovog teksta povodom izlaženja 300. broja našeg Otvorenog mora, iz redakcije su mi poslali fotografije stare malo manje od 20 godina kako bih osvježio pamćenje na vrijeme početaka našeg lista. Puno poznatih lica, ali bez bora, s puno više kose na glavi, slike sa sajmova opreme, uhvaćeni trenuci s natjecanja, ili ludih reportaža koje su mi se itekako urezale u pamćenje.
Kada obilježavamo izlaženje 300. broja našeg časopisa, onda je to spomenuti okrugli broj Otvorenog mora koje većina čitatelja poznaje u današnjem formatu, ali njemu je prethodilo još dvjestotinjak brojeva podlistka More koji je izlazio svakog petka kao dodatak svakodnevnoj Slobodnoj Dalmaciji.
Tadašnji urednik priloga Vikend cocktail Ivica Flesch, pasionirani podvodni ribolovac na pirke i glamce do dva metra dubine, imao je žarku želju popularizirati morske teme kroz tjedno izdanje Slobodne. Dobro, možda ne baš uspješan podvodnjak, ali zato vrhunski novinar i urednik započinje vrbovati sve one koji su bili iole poznatiji u svijetu mora i ribolova kako bi postali suradnici na njegovom projektu novog tjednog dodatka, nudeći nam slavu i bogatstvo!!!
Ubrzo smo saznali kako od slave, a ni love neće biti ništa, a taj šarmantni varalica od urednika pretvorio se u goniča robova jer kada bi predao jedan tekst, on bi ti već skakao po glavi za sljedeći. Ipak, naš Veliki diktator pokrenuo je priču koja traje sve do danas u različitim formatima tijekom više od dvadeset godina.
Dežurni krivci
Otvoreno more bilo je pokretač promjena u promišljanju i stavu ljudi prema moru i izazovima o brizi za njega, inzistirajući na odgovornom ribolovu, a posebice u popularizaciji podvodnog ribolova. Dugi niz godina podvodni ribolov bio je stigmatiziran kao glavni krivac za sve loše na i ispod morske površine, od nestanka škampa u Jabučkoj kotlini do pojave Caulerpe taxifolie.
Razlog višedesetljetnog proganjanja i stigmatiziranja uvijek je jednostavan, ali i ekstremno opasan za za sve pore društva, a to je neznanje koje rađa strah, a strah se pretvara u mržnju! Svojim stavom i vizijom projekta Otvorenog mora, Ivica Flesch zasigurno je glavna osoba zaslužna za mijenjanje stava javnosti o našem sportu, njegovoj popularizaciji i razvitku.
Dajući prostor za pisanje ponajboljim hrvatskim podvodnjacima, inicirajući ribolovne reportaže, izvješća s najjačih svjetskih natjecanja, objavljujući ih u rekordno kratkom vremenu, naše Otvoreno more zaslužilo je status obvezne literature svakog zaljubljenika u morske dubine i uvelike pridonijelo popularizaciji podvodnog ribolova i njegovoj današnjoj masovnosti. Doduše, naš sport se još uvijek bori protiv nebuloznih etiketiranja, ali u daleko manjoj mjeri u odnosu na prije dvadesetak godina.
Stranice Otvorenog mora nisu bile rezervirane samo za aktivnosti podvodnih ribolovaca, tu su svoje mjesto i afirmaciju također našli scuba i ronioci na dah, gdje su se pratili njihovi sportski uspjesi, nove tehnike ronjenja, a posebice medicinski aspekti i problematika ronjenja na dah i autonomnog ronjenja uz pomoć vrhunskih autoriteta hiperbarične medicine.
Konstantno objavljivanje kvalitetnih tekstova, reportaža vezanih uz razne podvodne teme rezultiralo je rastom broja ronioca i podvodnih ribolovaca na našim prostorima, potičući povećanu potražnju i kupnju ribolovne i ronilačke opreme u cijeloj Hrvatskoj i inicirajući otvaranje novih specijaliziranih trgovina ronilačke opreme.
Stalna prisutnost našeg časopisa na relevantnim domaćim i stranim specijaliziranim sajmovima, objektivne i stručne reportaže dale su dodatni vjetar u leđa ronilačkoj trgovini, posebice tijekom razdoblja između 2000. i 2012. godine.
Priče i fotografije sa skrivenih ronilačkih lokacija, prikazi do tada nevidljivih ljepota naše obale i podmorja dali su i daju veliki input ronilačkom turizmu izvan granica Lijepe naše s obzirom na čitanost Otvorenog mora i u susjednim državama.
Klasa fotografije
Posebna vrijednost Otvorenog mora jesu njegove fotografije, odnosno majstori fotografije koji su dio naše priče tijekom svih ovih godina. Osobno sam imao privilegij raditi reportaže s vrhunskim hrvatskim fotografima iz škole Slobodne Dalmacije bez kojih bi bilo koja priča bila kao pašticada bez šuga!
Jednu od prvih putopisnih priča s Palagruže odradio sam s Vojkom Bašićem, koji je s doslovce priručnim podvodnim fotoaparatom napravio maestralne podvodne fotografije scena lova. Tom Dubravec također je bio autor setova slika nekoliko reportaža i nezaboravnih fotografija, poput starta trećeg dana nacionalnog pojedinačnog prvenstva 2002. u Nečujmu na Šolti.
Tada na scenu stupa najveći grintavac među vrhunskim fotografima, Božo Vukičević, koji me nerijetko dovodio do ludila gdje sam imao dilemu - pucati u ribu ili njega!? Naša, skoro dvadesetogodišnja suradnja iznjedrila je niz fantastičnih reportaža, događaja, ludih situacija, ali i smijeha do suza.
Primjerice, kada je Veliki diktator naložio ekskluzivne fotografije nove jahte našeg poznatog poduzetnika u talijanskom škveru, normalno bez ikakve najave, kao usput dva sata vožnje do EUDI sajma u Genovi.
U životu nisam dobio tako stilski elegantnu pedalu, lijepo su me primili u raskošnom salonu, poslužili kavu i čokoladu, dali super luksuzne prospekte i kazali da za takvu aktivnost nažalost moraju imati dozvolu vlasnika i normalno, službenu najavu u škveru.
Da stvar bude još luđa, na povratku iz Genove šetam preko splitskog porta i vidim nesretnoga Joku privezanog na carinskom mulu! Vojko, dežurni tu nedjelju, došao je do porta i opalio set fotki, a ja obavio i taj zadatak, ne svojom krivnjom...
Fotografiranje bucnja usred Jadrana, smrzavanja po Silbi i Dugom otoku, bježanja od nevera s Palagruže, susreti s ekscentričnim dizajnerima brodova, sve su to Božine i moje avanture koje ste imali priliku gledati i čitati u Otvorenom moru, ali dvije su posebne.
Ljetni lov na Jabuci i Svecu posebno pamtim po noćenju na Svecu, gdje je Božo koristio neki jeftini Autan, a ja sam kupio isti, ali malo skuplji. Komarci sa Sveca su očito pametne beštije koje imaju istančani njuh i doslovce su masakrirale Božu dvije noći, a ja sam prošao lišo. Eto, Božo je i dao krv za Otvoreno more! Taj mali portić prozvali smo odjelom za transfuziju!
Rekord u oblačenju
Također reportaža o lovu kirnje posebno je bila napeta, a radili smo je na Mljetu i Prevlaci tijekom dvodnevnog lova. Prvi dan na Mljetu pronašao sam desetak kirnji, ali ni jedna nije bila namještena za brzo izvlačenje, a na kraju dana sam fulao zicer u padu na jednu veliku kirnju.
Drugi dan, kako to obično biva, pronađem kojih osam kirnji, ali ni jedna ne može izići bez višesatnog natezanja i ne želim pucati bez bez veze. Nakon šest sati lova uspijevam uloviti jednu manju, ali vrijednu kirnju oko 4 kg i reportaža je već spašena, a nakon stotinjak metara nalazim još jednu malo težu od 6 kg i sada smo već sretni jer Božo ne mora raditi čarolije i od male kirnje raditi veliku.
Pred sam kraj lova, osmi ili deveti sat, već prilično izmoren, pri obilasku jednog odrona začujem karakterističnu grmljavinu kirnjina repa i ugledam oblak pijeska iz procijepa. Pričekam nekoliko minuta, tiho se približim, u izmaglici ugledam oko velike kirnje, momentalno pucam i izvlačim je u istom zaronu na površinu.
Božo, koji se već bio skinuo iz odijela, nikad ga u životu nije brže navukao i napravio nevjerojatno dobre slike ulova još žive kirnje, a Deda ima ludu priču za novi broj!
Sve u svemu, ako je Otvoreno more dijete Ivice Flescha, onda je za mene najdraži nećak i želim mu još najmanje 300 izdanja!