Kako to obično biva, dogovaranje za odlazak na ribolov događa se samo dan prije.
U razgovoru s prijateljem napominjem kako ne bih dugo ostao jer popodne radim i govorim mu da bi se mogli naći u 6:30 jer sam upoznat s time da nije baš jutarnji tip pa to zapravo računam kao 7:00.
Tako mi iduće jutro u 5:50 zvoni alarm s tim da je kao i uvijek za ribolov potreban samo jedan zvrc i ja sam na nogama.
Spremam stvari, oblačim se, vadim srdelu iz zamrzivača i u međuvremenu zovem prijatelja koji se, naravno, ne javlja.
Ipak, nakon jedno dvadeset minuta i 36 poziva na kraju se javlja i kaže da stiže.
Rezultat tog stizanja je da smo u na barci tek iza 7:30.
U tišini spremamo stvari na barci, palimo motor i krećemo na planiranu poziciju i tek što smo napustili vez u daljini vidim kako se jedna barka približava mojoj poziciji na kojoj sam prethodni dan lovio.
Gledam i ne vjerujem.
Barka spušta sidro u more na što se okrećem prema prijatelju i lijepim riječima mu poželim sve najbolje u životu.
Ali hajde, neću dopustiti da mi to pokvari dan.
Stajemo na nekih 20-25 metara dalje od te barke, razvlačimo štapove za bolentino, kačimo predveze za orade, ješkamo srdelu, spuštamo na dno i kreće čekanje.
Sistem je jednostavan, parangalet s jednom udicom uz 40 grama olova, a sve na osnovi od 0,40 milimetara s Mustad Chinu 1/0 udicama.
Na našoj se barci ništa ne događa dok se povremeno okrecemo ka barci koja je usidrena na planiranoj poziciji i gledamo savijanje štapa i jednu lijepu palamidu kako izlazi vani, pa još par lijepih orada.
Naravno, kod nas ni da takne, tako da se opet okrecem prema prijatelju i opet mu u još 5-6 navrata poželim sve najbolje u životu.
Baš kad sam zaustio da mu kažem kako bih sad najradije spremio sve i ostavio ga doma da lovi na Fishing simulatoru 3.0, napokon počinjemo dobivati sitne grizeve i izlaze prvi batoglavci na površinu.
Oni su naravno C&R, a onda prijatelj dobiva griz i izvlaci oradu od cca 600 grama, na što ga ja častim s još kojom lijepom riječi i intenzivno razmišljam kako ću mu reći da se više nećemo druziti.
Nakon desetog batoglavca sam sebi govorim:
- Sad ću naješkat i ako dođe još jedan, ili mjenjam poziciju, ili pravac doma…
Tako ješkam zadnji narezani komad srdele i sve spuštam dolje.
Čim je taklo dno osjećam lagane dodire na što lupam kontru i to u tvrdo, ali nekako čudno, kao da dižem sa dna neku krpu ili mrežu.
A onda nakon metar-dva osjećam da je ipak nešto živo i pomislim da je vjerojatno ugor jer je pored nas već par barki koje su se u međuvremenu okupile izvadilo po ugora.
Tako ja izvlačim mic po mic gore, a po upredenici koja je u boji vidim da sam već na pola mora da ga izvučem.
I bez obzira što se bori ja samo namatam mašinicu, a u glavi mi se stalno vrti:
- Pregrist će najlon pa će se oslobodit…
Pogled mi je sve vrijeme usmjeren prema dubini i počinjem lagano nazirati duguljasto presijavanje i gotovo sam sto posto siguran da je ugor.
Potežem prema gore, a presijavanje je sve veće i jače, tako da je nakon doslovno 30 sekundi riba sa dna na površini i u tom trenutku shvaćam je vrag odnio šalu.
Kad sam vidio i shvatio da se radi o kapitalnom brancinu, a ni o kakvom ugoru, srce mjenja ritam, adrenalin se diže, a dlake na rukama samo što ne probiju kroz majicu.
Prijatelj se okreće, baca svoj štap i grabi voligu, a brancin, kako je prišao površini, bit će da je i njega pukao isti udar adrenalina pa zaranja tolikom brzinom u dubinu da je štap doslovno zakucao u more.
Mašinica je samo počela zujati nezaustavljivo, sa drugih barki se čuju dovici:
- Palamida ha?
Ja vičem da je brancin od pet kila i dok to izgovaram on i dalje tuče ka dubini.
Puštam ga da se izmori i kad sam osjetio da ga je počeo jenjavati onaj prvi nalet adrenalina polako krećem s izvlačenjem, ali sada potpuno svjestan o kakvoj grdosiji radi i da je na predvezu samo udica 1/0.
Pokušavam biti što smireniji i što pažljiviji kako ne bih izgubio kapitalca.
Nakon par minuta borbe brancin se vraća na površinu, ali sada vidno umoran maše sa bjelom zastavicom i od prve ulazi u voligu da bi već idućeg trena bio u barci.
Veselje počinje istog časa tako da su nas čuli dvije milje od nas.
Grlim zamalo bivšeg prijatelja i opraštam mu sve njegove grijehe sada čvrsto uvjeren da je očito sudbina htjela da on kasni, da ne dođemo na vrijeme na poziciju i da se sve na kraju poklopi ovako kako treba.
Odlažem štap i govorim mu:
- Ma meni je dan ispunjen!
Opalimo još koju slikicu i odmah stavljam objavu na facebook stranici Istra Fishing Fanatics.
To mi je i nekkav moralna obaveza jer smo baš na toj stranici naučili puno stvari od admina Masima Viškovića i Elvisa Ljubičića koji se jako puno trude educirati ribolovce i pokrenuti jednu prekrasnu priču na ovom našem poluotoku.
Naravno, riba ide na vagu koja pokazuje velikih 7,760 kilograma.
Meni sasvim dovoljno, možemo doma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....