Svi su danas na nekim mrežama, ‘fejsbucima’, ‘vajberima’ i ‘instagramima’, ali je jedino Dubrovčanin Dragan Klepo zaista umrežen. U rukama ovog dugogodišnjeg ribara leži vještina pletenja i popravljanja mreža. Cijeli je život u ribolovu, prije dvadesetak i više godina imao je obrt za ribolov, vazda je imao i ima barku.
Otkrio je kako je naučio popravljati mreže.
- Prije sam dosta vremena provodio u Pilama jer blizu stojim, tamo sam držao barku, a popravljati mreže pokazao mi je pokojni Stjepo Svilokos. Davor Njakara iz Kučišta pokazao mi je detaljno kako zakrpiti rupu. Nije to bilo teško naučiti, ali je posao pipav i zahtjeva puno vremena. Za samo jednu rupu od nekoliko metara izgubiš cijelo popodne ili jutro, kaže Dragan te otkriva kako se mreža najčešće ošteti nepažnjom ribara, ali i kad se zakuča, recimo za seku:
- Pliskavice, delfini dođu u jatima kad ima puno plave ribe pa uz ribu iščupaju i komad mreže. Sad su mreže napravljene od sintetičkog konca pa manje propadaju, taj je materijal dosta jeftiniji nego što je bio prije 50, 60 godina tako da se ne isplati krpiti neke rupe ako je mreža puno isparana, nego se napravi nova. Ako se ispara, može se ponovno iskoristiti olovo i pluto, samo se promijeni mreža. Nove nisu osjetljive na more i vlagu, a prije dok su mreže bile od konca, sušile su se da manje propadaju. Mrežu najviše upropasti sunce, a ne more, na suncu sintetički konci izgore, objašnjava ‘mrežar’.
Materijal za pletenje nabavlja izvan Dubrovnika, od Ploča do Zadra, robu naruči telefonom.
- Mrežu treba rastegnuti, lijepo složiti i pomalo prebirati da vidiš gdje je rupa. Kad naiđeš na rupu, treba je raskrojiti, napraviti kocku i novi komad ubaciti, ali svako ‘oko’ (otvor koji čine niti mreže nap. a.) treba posebno uhitit’ koncem, priča sugovornik koji je krpajući jednu rupu znao naći i druge.
Obično radi doma na taraci ili u Portu za vlastite potrebe. Znao je učiti ljude ovom poslu, ali naglašava kako malo tko više ima vremena.- Govori Dragan kako su u neka davna vremena žene ribara, posebno na otocima, doma plele ili krpale mreže dok su im muževi lovili, a ta su vremena prošla. Osim što popravlja, Dragan i sam plete mreže.
- Uzmem pahu od mreže, s jedne strane stavim olovo, s druge pluto, moram izračunati koliko će posto biti pobijena, na primjer, baš sad doma pravim jednu mrežu: treba staviti ‘oka’ mreže u 18 centimetara pa rastegnem olovo, zavežem za jedan i drugi kraj zida, označim na konopu svakih 18 centimetara nekim flomasterom ili nečim... S iglicom na koju namotam konac idem uhitit pet oka, a učinit’ tri volte pa opet za 18 centimetara pet oka i tri volte... Ako je mreža duga 100 metara, uzmete 18 centimetara, znači da 500 puta moram tako učiniti za olovo i 500 za plutu. Za jednu običnu mrežu vam treba cijeli dan, ali da ne stanete popiti kavu, opisuje Dragan proces pletenja mreže odgovarajući na pitanje: što kad pogriješi?
- Ako sam negdje umjesto pet uhvatio četiri oka onda za sljedeći uhitim šest. Ili, ako sam puno pogriješio, mogu razarmat pa ponovno napraviti. Ništa nije propalo! Kad napravite tisuću puta isti potez za olovo i za pluto, više ne možete baš faliti! (smijeh) Treba i zategnuti konac, ne treba tu puno snage... Nekad kad sam toga pravio puno drugima i sebi, znao sam dobiti teniski lakat! Jedno vrijeme sam prestao dok to nije malo prošlo. Obično svatko pravi mreže u dužini od 100 metara, netko napravi i 500 metara mreže, ali bolje napraviti 5 po 100 metara nego u komadu 500 jer ako mu se ispara lakše mu je odvojiti jednu pa napraviti novu nego svih 500 metara, dodaje Dragan koji navodi kako postoji toliko vrsta mreža.
- Mreže se razlikuju po veličini oka, na primjer, najmanje oko je od 8 do 10 milimetara, to su ‘gavunare‘ za lov gavuna, 15, 16 ili 17 milimetara za gere, oko do 22, 24 milimetra za bukve, prostrice imaju oko od 28, 32, a oko od milimetara 40 hita krupniju ribu! Ono malo oko od 10 milimetara je za gavune, od 15 milimetara je za gere, od 28 ili 32 za lokarde, širune, za manju plavu ribu... ‘Polandare‘ imaju oko od 45 milimetara i one su za polande i luce... Onda imate niže mreže, imaju popunice, to su trostruke koje u sredini imaju pahu, mrežu, a s jedne i s druge strane imaju velika oka po 18 centimetara i kad riba uđe unutra, ne može izaći, to je više za oboritu ribu, za jastoge, za te stvari, pojašnjava Dragan.
Doživio je i gubitak mreže, ali je i uspio pronaći.
- Za nevremena sam bacio mrežu malo dublje, od 60 do 70 metara i ostala je u moru. Na svakom kraju mreže, kad je bacite, imaju senjali, vežeš konop s nekim bidonom, ali tad su senjali potonuli ili ih je netko zakačio s propelom... A, kako sam znao gdje sam ih bacio, pustio sam sto metara konopa u more, na kraj sam vezao neku granu ili sidro. Ako pogodite gdje je mreža, zakačite je i izvučete. Taj dan sam izgubio cijelo jutro tražeći mrežu dok je nisam našao! Neki ribari kad izgube mrežu, ona ostane u moru i samo štetu pravi. Ako su sintetički materijali, mreža sporo propada, a u moru može stajat’ i ‘100 godina’, kaže Dragan.
Profesionalni ribari mogu bacati veće mreže, a ribari koji love za vlastite potrebe manje:
- Do 1. listopada je lovostaj za gere i one se mogu loviti sve do kraja travnja. Zimi najčešće bacam ‘geraru’ tamo negdje oko 3, 4 sata, prije nego što se smrači, a čim se pojave zvijezde na nebu, izvlačim mrežu. Bacim i koju prosilicu ukraj za ponekog cipola, za sope, ukjate... Kad se vratim u Porat, bude ‘senzacija’, okupe se stranci, naši ljudi, čeka me i desetak mačaka, veli Dragan koji svojom barkom od četiri i pol metra obično isplovi u blizinu Grada, Lokruma, najdalje do Pelegrina ili hotela Palace.
Sve je manje ribe
Najdraže mu je poći ujutro kad je lijepo vrijeme u jesen i u proljeće, no ribâ je sve manje:
- U jednoj mreži bude po 50-60 kila, a prošle zime ni kilo! Neke ribe više nema skoro nikako, recimo gavuna... Ako uhitite kilo, dobro je! Vrnuti su skoro nestali, komentira Dragan koji voli jesti sve vrste riba. Najdraža mu je popara od miješane ribe, a supruga mu obožava lignje, hobotnice na salatu, crne rizi od sipe...
U mreži je svašta znao uloviti.
- Svaki izlazak na more je uzbuđenje, nekad bude dobro, a nekad ništa, ali uglavnom bude za objed. U dva navrata sam ulovio gnjurca! Kad bi izvlačio mrežu pomislio bih da je škaram, a onda bih vidio krila i kljun i oba puta mi je bilo žao. U Pilama sam jednom uhitio baš veliku kornjaču pa sam je pustio. Jednom sam uhitio velikog bucnja, ljudi obično pomisle da je morski pas, i njega sam pustio, govori Dragan koji usput pomaže u Klubu invalida.
Kad nije tamo ili u barci na moru, vjerojatno strpljivo i s puno pažnje plete i popravlja mrežu jer njegovo umijeće je neupitno, a njegova strast ‘mrežasta’.