Listajući požutjele stranice brodskog dnevnika iz prošlog stoljeća, Ivo Vojnović sjetno će nam reći, kao da i sam sebe pita zašto se upustio u poduhvat obnove broda koju u svojim rebrima, doduše plastičnim, ima punih 50 godina: ”Teško je objasniti zašto sada restauracija plovila starog pola stoljeća.
Je li to zbog sjećanja na mog oca, na naš višegodišnji zajednički rad na toj prvoj plastičnoj jedrilici u Splitu ili zbog moje ljubavi prema jedrenju? Ili zato što jednostavno, i profesionalno i privatno, volim starim stvarima udahnuti novi život, a sačuvati njihovu izvornost?”
Jedna od sedam
Dnevnik počinje 1971. godine, kada je Josip Vojnović, njegov otac i poznati splitski arhitekt, kupio plastičnu jedrilicu dugu 6,65 metara tip Aspalathos. Danas, iz ovog rakursa modernog doba 21. stoljeća, zvuči pomalo i smiješno pojašnjenje kako je taj brod izgrađen od stakloplastike u Jugoplastikinu pogonu u viškoj Komiži tada bio hit-brod, revolucija u izradi plovila.
Nevelika jedrilica u današnje vrijeme, tada je bila prethodnica brojnim tipovima brodova koji su bili omiljeni u to doba, od Maestrala, Gradaca, Istranke, Primorke, s tim da je jedrilica Aspalathosa napravljeno tek šest ili sedam!
Njihova, koja ni danas nakon pola stoljeća života, nema ime, pa je jednostavno zovu po registaciji 2106, bila je zadnja iz kalupa!
I sada joj Ivo Vojnović, 60-godišnji arhitekt, želi vratiti život obnovom s novim materijalima, ali jednim ciljem – zadržati dušu starog broda.
- Zajedno s ocem Josipom, koji je radio u nekadašnjem PIS-u te među ostalim gradio novi kvart Split 3, četiri sam godine u vrtu na Mejama, u kantiru Jerka Marasovića, također arhitekta i kasnije moga profesora, uređivao brod. Sređivali smo kalup, uređivali unutrašnjost, postavili motor... Tako ja danas želim prvo obnoviti trup, a zatim urediti unutrašnjost broda na komforniji način, ugraditi moderne kuhinjske elemente, spojler na krmi, klupe u kokpitu obložiti tikovinom...
Jer, moja djeca, sin Josip i kćer Ana, kada su bili mali i išli na đite sa mnom i mojom suprugom Sonjom, uvijek su grintali kako ih bode staklopastika. Kako im te taj grubi materijal od kojeg se grade plastični brodovi, a tada se nije potpuno zaštićivao gelcoatom ili nekom oblogom, urezuje u kožu. Sad bi tikovina bila primjerenija - niže nam naš sugovornik etape novog ulaganja u ovog morskog oldtimera. Koji bi, valjda, u drugoj polovici svoga života koji nastavlja u novome stoljeću, trebao dobiti i ime.
Dio po dio
- Očito nam to baš i nije bilo toliko bitno, važnije nam je bilo srediti našu jedrilicu. Četiri godine, sve do lipnja 1975. godine, smo ga gradili, slagali dio po dio, sređivali unutrašnjost broda, slušali savjete kako napraviti pravi brod, i za regate, i za ribolov, i za đite – prisjeća se Ivo kako je s ocem kao desetogodišnjak započeo odiseju zvanu – osposobiti plastični trup Aspalathosa za plovidbu.
A radili su doista neumorno, svako popodne nakon što bi se otac vratio s redovnog posla. Taj brod djelo je redom splitskih stručnjaka. Podvodni dio projektirao je Tonći Mitrović, kasnije je bio moj prvi učitelj jedrenja u JK Mornar, a nadgrađe Jerko Marasović. Pa Pero Nardelli iz JK Labuda, u čijoj je lučici i danas brod Burin, koji im je sugerirao sve oko jarbola.
Kao strastveni jedriličar i redoviti sudionik regata, inzistirao je da jarbol bude 9 metara visok zbog brzine, no poslije su ga skratili na 8,2 metara, jer im je brod sve više služio za obiteljske đite, a manje za nastupe na regatama.
- Bio sam oduševljen brodom, sanjajući da kao moj pradjed Nikola Matešić sa Silbe plovim jedrenjakom oko svijeta, što je on napravio kao 13-godišnjak. Brod smo porinuli početkom ljeta 1975. godine, preciznije po brodskom dnevniku 2. lipnja, a kako sam te iste godine sa 16 godina dobio plovidbenu dozvolu, nekako je brod pripao meni na skrb.
Otac se bavio arhitekturom, a bio je i profesor na splitskom fakultetu, brat i sestra baš nisu previše bili zainteresirani za brod, pa je on postao moje carstvo. Moram priznati, uživao sam biti na brodu, na mojoj jedrilici 2106, koja je vozila 6 milja, nije imala wc i neki veliki komoditet, no cijeli svijet je bio moj – emotivno se vratio u prošlost, vlasnik jedinstvene jedrilice, pojašnjavajući kako se nekada boravilo na moru:
- Pet-šest brodova, familije ili ekipe isplove na đitu u istu valu. Sve se zajedno radi, lovi riba, gradelaje, fešta. Tada vam je 15-dana godišnjeg odmora pola Labuda bilo u Nečujmu na Šolti. Prve đite tada su bile do Čiova, Brača i Šolte. Ili krajem 80-ih godina kada smo išli na ribarske đite po Kornatima, a kada sam bio sa svojom mlađom ekipom, išlo se do Hvara. On je uvijek bio izbor mlađe populacije zbog dobre zabave.
Viške vale
Prisjeća se Vojnović kako su mu u mladosti omiljene vale bile viške: Rukavac i Rogačić, pa jedna čarobna kod bračkog Bobovišća, kao i Stipanska, te hvarske: Paklenjaci i Tiha
- Prije se imalo više vremena za biti na moru, a kako je Aspalathos zahtijevao više slobodnih dana, kupio sam gliser od 9 metara za brzi odlazak na đite. Danas ako sa suprugom spojim sedam dana odmora u komadu, slavimo. I to vrijeme najčešće budemo na Visu ili Hvaru. Ostatak ljeta provodimo u vikendici u Dućama.
No, sad prvo treba brod srediti – trup uređuju u pogonu uz veliku stručnu pomoć Sergija Dvornika gdje se pjeskari, novim materijalima daje potrebna čvrstoća staroj stakloplastici, mijenja sve što treba zamijeniti, a onda...
- Kabinski prostor prilagodit ćemo današnjim potrebama, dodati wc, rezervoar vode, sitnice koje brodu daju malu dozu luksuza. A ogradu na provi ne diramo, obnovom ćemo zadržati koncept koji je osmislio Jerko Marasović, a to je sklopiva ograda koja se po potrebi diže ili spušta - nabraja nam Vojnović, te nam otkriva kako obnova ovog plovila i obnova neke građevine imaju puno sličnosti: “Isti je princip, samo je tehnika rada drugačija.”
- Kada mogu kao arhitekt koji se specijalizirao za konzervatorske radove udahnuti život palači iz 15. stoljeća, što mi je obnoviti brod od pola stoljeća? - pita i nas i sam sebe Vojnović, zadovoljan što se upustio u ovaj pothvat koji se ne može novčano mjeriti niti isplatiti.
Naime, u brodskom dnevniku stoji kako je otac Josip kupio brod za 2 milijuna i 200 tisuća dinara, a danas vrijednost ovog broda je ispod 2000 eura. Pa usporedba onih milijuna i današnjih tisuća jednostavno nije moguća, kao ni novac koji će se uložiti u njegovu obnovu. Za trup nekih 2000 eura, a za nadogradnju sigurno i više od 3000 eura.
- Ovdje je novac stvarno sporedna stvar. Nema cijenu ova moja životna epizoda spašavanja očeva broda od propadanja. Kako izračunati ima li sve ovo smisla? Ako opet zajedrimo na regati s 2106, mojom golubicom, tko sretniji od mene? Zadnji put sam jedrio na Mrdujskoj regati 2003. godine s kolegama arhitektima Damirom Rakom i Juricom Jelavićem, pa smo pokisli, jer smo bili među zadnjima.
No, ove godine 2020. opet ću na Mrduju, a i na Labud classic, regatu koju neumorni Čedo Perić organizira za isključivo brodove starije od 30 godina. To je ekipa mog ljepotana – smije se Vojnović, planirajući i nova morska nadmetanja njegovom Aspalathosu kojem vraća život.
Polako i uporno, kao što je s ocem sređivao trup i interijer prije punih 50 godina, sada ga obnavlja: “Jer šteta je da tako lipi brod ponovno ne zablista!”