- To je ljubav, to je čisti sentiment - govori nam Nenad Rogulj, među prijateljima Neno, pored svog brodića, obnovljene drvene pasare koju je još 1960. u Majdanu u Solinu, gdje je živio, dao izgraditi njegov dida Nikola Repanić, materin otac.
- Mislim da je to jedan od rijetkih brodova koji se napravio baš u Majdanu i spustio u Jadro, na njegov gornji tok, 1960. godine, pored njihove kuće... A, onda je negdje '64. došao na vez ovdje, pored mostova, pod močvarni čempres na Širini - priča nam pun nostalgije Neno, jer drugačije se ni ne može kada te s jedne strane i sami taj krajolik "vraća" nekako u ono vrijeme staroga Solina, pogotovo pelud s obližnjih topola.
- Brod je projektirao Ante Stanojević, čovik s Komiže, a radio ga je kalafat Jakov Vidović, stric od glumca Ivice Vidovića, Servantesa iz Našega maloga mista ili Oćalinka iz Velog… kako li ga već pamte generacije… - veli Neno i pokazuje fotografiju na kojoj su svi oni na tom brodu.
- Evo, ovo je moj dida Nikola, njegova sestra Katica, pa Ante Stanojević, Jakov Vidović, pa moja baba Danica, onda teta Dragica, žena od didova brata, pa teta Fila... - razgalila su se Nenina sjećanja jer je nekoliko godina kao dijete živio s didom i babom u Majdanu.
- Dida je inače cijeli život bio mehaničar, radio je u majdanskoj tvornici "10. kolovoz" gdje se zaposlio 1928. godine, a jedno vrijeme je i održavao hidrocentralu pokraj izvora Jadra. Jedino nije tamo radio kada je otišao u rat, ali po povratku je opet nastavio u cementari sve do 1960. godine, to je cijeli radni vijek. Tako ispada da je brod taman nekako realizirao pred mirovinu.
Oduvijek je imao tu ljubav prema brodovima i moru jer je porijeklom s Visa i zato je pred penziju odlučio napraviti ovu pasaru. Svih tih godina zajedno smo ga s njime održavali, pomagali mu koliko je god to bilo moguće, jer onaj tko ima brod dobro zna koliko se njime treba bavit - kazuje Neno, inače doktor kineziologije, koji je odrastao upravo u susjedstvu, u zgradama na Širini, a zadnjih 40 godina živi u Splitu s obitelji.
Solinjanima je poznat kao dugogodišnji igrač, odnosno vratar Rukometnog kluba "Solin", a kao trener ili profesor brojnim generacijama koje se bave rukometom, odnosno studentima koji pohađaju Kineziološki fakultet u Splitu.
- Fizički sam otišao iz Solina, ali emocijom nisam, još me prate brojne priče iz djetinjstva i igre na Širini i uokolo nje.
- Uvijek mi je drago doći u Solin, osjećam tu neku pripadnost, a posebno sada, otkako je brodić opet tu – sentimentalan je Neno kada govori o mjestu svoga odrastanja i prošlosti.
Zbog te ljubavi prema maloj drvenoj pasari, nostalgiji za tim prošlim vremenima i spomenu na pretke, Neno i njegov, četiri godine mlađi brat Igor, odlučili su obnoviti brod, ali su ga trebali - ponovno i kupiti…
- Svih tih godina dok je brod bio u našem vlasništvu mi smo ga didi pomagali održavat, koliko je to god bilo moguće… Išli smo zajedno na ribe, ali, eto, došlo je vrijeme da dida više nije mogao, a mi smo svi bili u nekim svojim obiteljskim ili drugim obavezama. Dida je onda '90. brod prodao Ivanu Katiću Fifi, koji je jedno vrijeme stanovao u istoj zgradi na Širini gdje i mi, tako je i znao za naš brod, uvijek mu se sviđao. Tako je brod sljedećih 30 godina bio u njegovu vlasništvu.
Moram kazat da sam stvarno zahvalan što ga je dobro održavao gotovo tri desetljeća i zaista marljivo skrbio da bude u dobrom stanju. Znate, drveni brod je nezgodno održavati, mnogi "bježe" od njih, pa ih jako malo i ima. Katić je na neki način iskazao baš veliku ljubav prema njemu i zato je taj brodić ostao "na životu".
A, svaki put kada bi ga sreo, na nekoj pumpi gdje je radio, uvijek bi mu govorio: "Ajde, molim te, ako se budeš rješavao nemoj me zaboraviti, nemoj me zaboraviti"... I stvarno, nije zaboravio! - zahvalan je Neno.
- Brat i ja smo tako brod od njega kupili 2020., i sada se nadam da će biti bar još 30 godina u našoj obitelji.
Brod se zove Dora po mojoj majci Dori - prelazi rukom Neno po drvom izrađenim slovima u unutrašnjosti brodića pa se prisjeća didove priče koliko je teško došao do drva za brod.
- Godinama ga je skupljao, i pomno birao najbolju vrstu drva za pojedine dijelove.
Odlučili smo ga tako generalno urediti, bilo je tu dosta stvari za mijenjati jer drvo se s vremenom oštećuje, ali firma "Pičuljan Pro-Nautik" s Raba je to zaista kvalitetno odradila.
O financijama ne treba ni govoriti, financije i emocije ne treba miješati, ali svi znamo da je drveni brod dosta skupo održavati.
Riječ je o maloj pasari dugoj 4,5 metra, ali forma mu je dosta specifična pa tko god ga vidi kaže da je skladnih linija. Ima vesla i unutarnji motor, a po potrebi i izvanbrodski motor, pentu. U nekoj perspektivi bi bilo moguće staviti jarbol i, odnosno jedro, jer je konstruiran tako da se može jedriti, ali je ovdje problem visine, proći ispod ovog mosta – pokazuje Neno put ušća Jadra.
Dokle se otisnete?
- Nastojim doći što češće ovdje na Riku, koliko mi obaveze dopuštaju, pa najviše odem tu do Barbarinca, Poljuda, Spinuta, a najdalje do Čiova... Može se ploviti i dalje, do otoka, udoban je to brod, ima težinu i na valovima je stabilan, jer razlika je kada se vozite u plastičnom brodu i drvenom. I samo to drvo, daje taj neki osjećaj topline, ugodnije je.
Meni i bratu je posebno drago što smo se zajedno angažirali da ovaj brod sačuvamo od propadanja, da ga obnovimo, jer ovakvih je drvenih brodica sve manje. Ljudi uzimaju radije plastične jer ih je lakše održavati
Brat Igor već dugi niz godina živi i radi u Berlinu kao arhitekt, vjerojatno će i on sve češće ubuduće biti ovdje pa ćemo zajedno u đitu.
Ovo je vrijednost koja za nas nije materijalna, već je to priča o očuvanju vjerojatno jedine "živuće" solinske pasare koja traje više od 60 godina.
Drvena brodogradnja, to je naša tradicijska pa i kulturna vrijednost koju treba čuvati. U drugim zemljama vlasnike ovakvih brodica oslobađaju takse, omogućuju im vezove... Kada bi, recimo, bilo ovakvih 20-ak brodica uz splitsku Rivu pa to bi bila milina gledat, kao neku izložbu. Drveni brod ima cijelu priču, kada u šumi odabereš stablo, pa ga ubereš, osušiš, pa to skrojiš, pa to je cijela povijest...
Mi smo pomorska zemlja i zato je važno obnavljati ovakve vrijednosti, a mislim da smo ipak malo po malo, počeli to cijeniti i čuvati to blago – kazuje Neno dodajući kako ovu priču nastoji proširiti i na svoju djecu.
- Supruga Gordana i ja imamo kćerke Neu i Doru i sina Nikolu. Nastojim dalje to prenositi i na svoju unučad, imamo ih osmero, da što češće dođemo ovdje na Riku – kazuje naš sugovornik.
Neno je cijeli život u rukometu i kroz trenerski angažman i kroz pisanje stručnih i znanstvenih radova, a nedavno je objavio i udžbenik.
- Sve me to profesionalno obilježava, ali budući da sam gotovo vršnjak ovom brodu sve više razmišljam o "primarnim" aktivnostima. Tako sam malo oko vrtla, malo oko maslina, jer otac Srećko ima jedan mali maslinik pa i njemu pomažem, međutim ovo oko brodića je sada još jedna dodatna ljubav, ali i briga, obaveza.
Morate stalno biti na oprezu jer rijeka ima svojih dobrih i loših dana, za drveni brod je dobro što je pod krošnjama pa drvo manje propada, ali opet vodostaj se često mijenja, pa treba biti stalno na oprezu.
Drago mi je doći ovdje, sjesti, opustiti se i gledati zelenilo, ali često promislim kako bi se ovo moglo bolje srediti. Ovo je jedan prekrasan krajolik i trebalo bi ga povezati s gornjim dijelom rijeke šetnicom.
Možda ljudi i ne znaju koliki je ovo prostor, da ima veliki potencijal. Moglo bi se napraviti lijepo izletište, tim više jer je ovdje taj močvarni čempres kao svojevrsna prirodna atrakcija – smatra Neno pa smo kroz razgovor malo i odveslali do jednog od mostova Rike okruženi vrbama i patkicama.
- Kad sjednete ovdje pa vidite tu automobilsku džunglu na mostovima, tu užurbanost koja "prolazi" pored vas, onda se osjetite povlaštenim, kao: "Eto, meni je lijepo. Ja sam u miru, a oni tamo svi nervozno stoje u koloni ili negdje žure... Za uhvatiti jedan mali predah, trenutak, ovo je baš divota – kazuje Neno.
Toliko divno i inspirirajuće da se može napisati i koja pjesma o brodiću i Rici, što Nenu sve više vuče. Umjesto rukometnih taktika, sad su mislima krenule pjesme, plove niz rijeku do mora... I čim još brat Igor stigne iz Berlina, u ćakuli uz Jadro, u maloj drvenoj pasari, zaplovit će njih dvojica zajedno sjećanjima…