U ljeto prošle godine donesen je novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Prilično nespretno napisan i nedovoljno jasan, ostavlja iznajmljivače plovila na milost i nemilost inspekcijama i lučkim kapetanijama. Iz perspektive magistra struke htio bih ukazati na nedostatke i nelogičnosti koje iz njega proističu, a direktno utječu na obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila.
Prema odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 83/23), dozvola na pomorskom dobru je upravni akt, odnosno institut kojim se zamjenjuje dosadašnja koncesijska odobrenja i kojim se ovlašteniku daje vremenski ograničeno pravo na obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, kojom se ne ograničava niti isključuje opća upotreba pomorskog dobra, a za obavljanje djelatnosti može služiti isključivo jednostavna građevina koja se prema propisima kojima se uređuje građenje ne smatra građenjem, izvedena u skladu s posebnim propisima kojima se uređuje zaštita prirode, prostornim planom i uredbom iz čanka 14. stavka 4. točke 11. ovoga Zakona.
Na temelju Plana upravljanja pomorskim dobrom izvršna tijela jedinica lokalne samouprave bila su dužna do 1. veljače tekuće godine objaviti javni natječaj za dodjelu dozvola na pomorskom dobru u službenom glasilu, na oglasnoj ploči, na službenim mrežnim stranicama jedinice lokalne samouprave i najmanje u jednom dnevnom listu.
U javnom natječaju za dodjelu dozvola na pomorskom dobru vidljivo je da je on vezan za lokacije naznačene u natječaju. Prema tome, apsurdno je da iznajmljivači plovila plaćaju gradu ili općini naknadu za dozvolu na pomorskom dobru za iznajmljivanje plovila koja se nalaze na vezovima u lukama nautičkog turizma odnosno marinama, na dijelu pomorskog dobra koji je isključen iz opće upotrebe i predan na gospodarsko korištenje pravnim ili fizičkim osobama i za koje te iste pravne ili fizičke osobe već plaćaju naknadu za koncesiju.
Sasvim je opravdano stajalište iznajmljivača da su plaćanjem veza za svoja plovila u marinama izvršili sve svoje obaveze prema gradovima ili općinama po pitanju pomorskog dobra, tj. da marine kroz koncesijsku naknadu plaćaju gradovima i općinama dio prostora koji koriste za vezove. Isto tako, postoji naknada koju za upotrebu pomorskog dobra plaćaju vlasnici brodica i jahti upisanih u Upisnik brodova. Ona je obvezujuća bez obzira na upotrebljavanje pomorskog dobra, međutim, naknada kao takva u suštini opravdava upotrebu pomorskog dobra.
U čitavom nizu nelogičnosti treba naglasiti i sam pojam javnog natječaja kao selekcijskog postupka, što bi u ovom slučaju značilo da ne moraju svi pristupnici koji ispunjavaju uvjete ostvariti dobivanje dozvole na pomorskom dobru. Mogli bi se onda zapitati, na koji način obavljati djelatnost ako izvisimo na natječaju?
Spomenimo još i to da je Vlada Republike Hrvatske na temelju članka 72. stavka 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 83/23), na sjednici održanoj 8. veljače 2024. donijela Uredbu o vrstama djelatnosti i visini minimalne naknade za dodjelu dozvola na pomorskom dobru. Na svojoj internetskoj stranici odnosno stranici Ministarstva mora, prometa i infrastrukture navedeno je kako je početni iznos naknade za dozvole značajno uvećan, budući da su naknade za koncesijska odobrenja bila neznatna u odnosu na prihode.
Nakon uvida u dokument, sada se može zaključiti kako je isti pisan bez imalo razumijevanja struke odnosno poznavanja čarter djelatnosti. Primjerice, minimalna godišnja naknada kod raspisa javnog natječaja za dodjelu dozvola na pomorskom dobru radi obavljanja djelatnosti iznajmljivanja plovila je 800€ po plovilu na motorni pogon do 8 metara dužine. Iz ovoga je razvidno da nema razlike u naknadi iznajmljujete li motornu brodicu dužine 8 m ili pak kaić od 2,5 m. Suludo je da istu naknadu plaća mali obrtnik za kaić čiju vrijednost možebitno premašuje godišnja naknada i vlasnik brodice od 8 m kao što je npr. Merry Fisher 795, čiji bi jedan dnevni najam pokrio troškove naknade.
Kako god okrenuli, novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, kao i Uredbe koje iz njega proizlaze, doimaju se napisani preko noći i bez adekvatnog mišljenja struke.