Obljetnice su zgodan trenutak za vraćanje filma unazad, te analize trenutka u kojem danas jesmo naspram onoga u kojem smo, eto sad već odavno, jednom bili. Dvadeseta Fiumanka evocira sjećanja koja starijima sežu znatno dalje u povijest od dva desetljeća. Prije Fiumanke ovoga stoljeća, postojala je Fiumanka i u prethodnome, samo se drukčije zvala.
Jednoga dana tijekom osamdesetih godina kao riječko dijete s uzvisine vlastite ulice promatrao sam neuobičajeni prizor, uz uobičajeno mnogo usidrenih trgovačkih brodova ispred riječke luke, pomoću kojih su djeca iz moje ulice u praksi učila brojati čak i preko broja pedeset, pojavilo se puno više sitnih brodica koje su uglavnom mirno plutale. Toga dana mnoga su djeca, brojeći usidrene brodove i statične jedrilice, došla do brojeva koji su bili nekoliko puta veći od pedeset.
Bilo je to revijalno druženje pod jedrima u akvatoriju Rijeke i njezine luke. A tadašnje ime ležerne regate izvrsno je dočaravalo o čemu se radi – Bil san i ja.
Kao i danas, i tada je Kvarnerskim zaljevom uglavnom vladala bonaca, jedrilice su bespomoćno plutale satima oko dugačkog riječkog lukobrana, pa je neiskusnom promatraču bilo dosta teško zaključiti o čemu se u stvari radi...
Riječki jedriličarski uvjeti svode se na mnogo dana bonace i znatno manje onih dana kada zapuše bura, nerijetko vrlo jako.
Prva Fiumanka bila je vjetrovita, proljetna bura od starta do cilja. Zatim je sljedilo nekoliko klasičnih ulja na platnu, puno znoja i truda na nimalo vjetra.
Prethodna dva desetljeća regatavanja ispred naše najveće luke slijedila su ovu meteorološku vjerojatnost – to je uglavnom regata za one jedrilice i posade koje svoju zabavu, bilo u rezultatu ili samom sudjelovanju, traže po laganim vjetrićima i strpljivom ali statičnom sjedenju na zavjetrinskom boku...
Pa ne čudi da jedriličari, koji su skloniji dinamičnijem sportskom izričaju, bivaju izvan sebe od sreće kada na meteorološkom lotu, na dan Fiumanke, zapuše bura. Što jača, to bolje.
Regata nema rutu koja bi se mogla nazvati tradicionalnom. Prve godine jedrilo se iz Rijeke do Kostrene i natrag do cilja u središtu riječke luke. Tijekom godina bilo je tu nekoliko varijanti koje su prema svojem kursu razdvajale obiteljske i ostale manje nabrijane krstaše od onih sportskih, koji su jedrili nešto dužu rutu koja se uglavnom protezala, u potrazi za vjetrom, do otoka Krka, odnosno plutače pokraj Omišlja ili prema Opatiji.
Dvadeseta jubilarna regata jedrila se na kursu od Rijeke prema Kostreni, zatim u smjeru Mošćenica i natrag. Taj kurs, jedriličarski gledano, čini zanimljivo regatno polje. Maestral, kao vjetar pogonjen razlikama u temperaturi do kojih dolazi tijekom dana zbog većeg zagrijavanja kopna naspram morskih površina od sunca, neposredno ovisi o konfiguraciji obale.
Lokalna adaptacija dnevne termike u horizontalnom kretanju zračnih masa na području Kvarnera vrlo je heterogena. Pa tako u Rijeci maestral puše lagano, uglavnom iz zapadnih smjerova. Dok uz istočnu obalu Istre, osobito u Mošćeničkoj Dragi i općenito u Velim vratima (prolazu koji s otvorenoga mora vodi u Kvarnerski zaljev, a čini ga uz Istru i sjeverni dio otoka Cresa) maestral puše iz smjera juga.
Kada je maestral malo jači, to se uglavnom dobro osjeti u Mošćeničkoj Dragi, a znatno manje uz obalu Rijeke. Valovi iz Velih vrata dosežu sve do riječkog lukobrana, dok se smjer vjetra pomalo pomiče s juga prema zapadu. Sve to potencijalno može (za)činiti poprilično zahtjevne i kompleksne uvjete kojima se, naravno, oni iskusniji i vještiji jedriličari uvijek posebno raduju.
Takozvana obiteljska ruta boljim poznavateljima riječkih uvjeta opravdano će se učiniti kao pogrešnom, naime kada su uvjeti od maestrala upravo prema Kostreni ga ima manje nego prema Istri, dok u slučaju jake bure, iako nudi prividnu sigurnost blizine kraja, ispred Kostrene, odnosno uvale Martinšćica, bura puše na najžustrije mahove i jedrenje čini poprilično zahtjevnim.
Ovogodišnje izdanje svjedočilo je tome da su regatni krstaši bili izloženi ipak nekakvom konkretnom vjetru snage blizu 10-ak čvorova, dok je obiteljska ruta uglavnom bila u bonaci, a popodnevni maestralić nije prelazio 5 čvorova. Većina posada na obiteljskoj ruti naposljetku nije stigla do cilja.
Start regate duhovito je komentirao Dušan Puh – čak ni dim cigarete nije pokazivao da postoji neki vjetar. Jedrilica Ewol, poznata jedriličarskoj populaciji po svojem dosadašnjem imenu Umag – Umago, s Gašperom Vinčecom za kormilom pobijedila je dvadesetu Fiumanku.
Dušan je za kormilom Adriatic Europe ipak stigao do cilja nakon četiri sata jedrenja, desetak minuta iza Ewola. Prvu domaću posadu u cilju na jedrilici Molo Longo predvodio je Rajko Kujundžić sa zaostatkom od pet minuta iza Puha.
Četvrta jedrilica je bila Barronda Ina, kojom je kormilario Lucco Barondi. A na petom mjestu malena jedrilica T8 s Robertom Skomerščićem.
Nakon vodeće petorke u cilju uslijedila je pauza od gotovo sat vremena jer je ostatak flote znatno zaostao.
Kao i mnoge regate koje teže masovnosti, Fiumanka je od samih početaka bila nešto više od samoga natjecanja. Iako je core business jedriličarsko natjecanje, pregršt društvenih događanja koji se vežu uz regatu čine ovu manifestaciju više festivalom nego sportom.
Uz regatu za medije tu je i modna revija, humanitarni koncert, umjetničke ili slične izložbe... pa iako vjetra često nema dovoljno, Rijeka svojim građanima i posjetiteljima za vrijeme Fiumanke pruža ugođaj koji je usporediv sa tršćanskom Barcolanom ili splitskom Mrdujom.