Destruktivni čin uništavanja tuđe imovine i osobnih stvari, posebice kad je riječ o automobilima, čest je prizor o kojem nas nažalost, sve učestalije, obavještavaju naši čitatelji.
- Ostavila sam novi automobil na parkiralištu na Turskoj kuli. I kad sam se vratila imala sam i što vidjeti. Dvije duboke ogrebotine od jednog do drugog kraja automobila. Znači, osoba je jednom zarezala automobil, pa se vratila i još jednom isto ponovila - kaže nam čitateljica, inače vlasnica skupocjenog automobila njemačke proizvodnje.
- Ne znam, nisam u svađi, nema razloga da mi netko ‘šara‘ automobil. A koliko čujem, nisam jedina. Ali slaba mi je to utjeha... - kaže nam.
Zgroženi štetom koju pojedinci načine, a kojoj smo i sami barem jednom svjedočili, odlučili smo se priupitati splitskog psihijatra, Ivana Urlića, što stoji iza poriva pojedinca da primjerice, vrata novog automobila njemu nepoznate osobe, izgrebe oštrim predmetom, od kojih najčešće pri ruci bude ključ, i na taj način ošteti vozilo.
Većinom se tu radi o skupim automobilima, pa saniranje duboke ogrebotine može vlasnika koštati i više tisuća eura.
"Prva asocijacija na takav čin je zavist. Osoba koja to čini, misli - kako to da drugi može uživati u novom autu, a meni to nije dostupno? To je princip ako ne mogu u tome uživati ja, onda nećeš ni ti. S druge strane, tu je i pakost - ja to nemam, i neću ti dati da uživaš, malo ćeš se i mučiti. Upravo ta pakost, odlika je primitivnog profila ljudi koji su emocionalno zapeli u trećoj, četvrtoj godini života, i još iz vrtića nisu naučili ispoljavati ni kanaliti negativne emocije; on se ne može pridružiti igri, i zato se nitko neće igrati. On ne može imati igračku, zato će ju radije slomiti, nego prepustiti drugom djetetu. To je razina čovjeka koji nije u mogućnosti obuzdati svoje neriješene dječje porive." objašnjava Urlić.
Glavni cilj "počinitelja" leži u prenošenju negativnih emocija s kojima se on nije kadar boriti, na osobu čija su postignuća prvenstveno i izazvala negativne emocije kod takvog pojedinca. On želi prenijeti ljutnju i izazvati bijes kako ga sam više ne bi osjećao. Stoga se često zna dogoditi da "oštećenik" ili slučajni prolazik uhvati krivca na djelu, a zatim razumljivo, reagira oštro. Urlić kaže da u tom slučaju treba ostati pribran, jer nikad ne znamo s kim imamo posla, ali i da uvijek postoji više mogućnosti rješavanja problema.
"Ukoliko uhvatimo osobu da uništava naš ili tuđi automobil, možemo mu smireno prići i priupitati ga o tome što će točno s tim dobiti, koje zadovoljstvo pronalazi u tome, većina će se osoba posramiti. I sama bi se osoba trebala zapitati, jesam li moralna mizerija, mogu li pogledati drugima u oči? Naravno, uvijek imamo opciju uključivanja odgovornih organa, bio to čuvar parkirališta, ili policija." savjetuje Urlić. Smatra da je kod takvih ljudi, "udaranje po džepu" također plodonosno u korekciji destruktivnog ponašanja.
"Vi kad parkirate gdje ne smijete, dobivate kaznu. Kad tu kaznu platite, idući put ćete dva put razmisliti gdje parkirate."