Nekad davno, u zemlji iza devet planina i mora, pored redova za kavu i kruh, jedne marke jogurta, mlijeka u plastičnim kesama koje su često puštale i gorivu koje se na benzinskim postajama kupovalo po sistemu par-nepar, djecu su često roditelji slali u školu s kući napravljenim sendvičima uz ‘dodatnu opremu‘ u vidu soka ili neke voćke. U današnjoj priči, dapače vremeplovu, posebno ćemo se zadržati na tom soku u onom trokutastom pakiranju, pomalo svojeglavom, koje je imalo oznaku na jednoj od strana pakovanja gdje je trebalo umetnuti, probiti slamčicom pakovanje...
Jer ti su sokovi, kao i dosta toga na valu komercijalizacije prošlosti i retro-pakiranja, ponovno stigli do naših trgovina. I s tim pakiranjima stigli su i flash-backovi određenih problema s kojima su se suočavala dječica koja su živjela u toj dalekoj zemlji u tim davnim vremenima: prilično teško je bilo probiti pakiranje na tom označenom mjestu, tek uz puno truda slamčica bi uspjela probiti otporno pakiranje kako bi konačno dječica došla do dragocjene tekućine. Puno češće bi plastična slamčica puknula pa bi se sok pio (i prolijevao na sve strane, naravno) nakon što bi se priručnim sredstvima, uglavnom ključevima od stana (sedmom kopijom, koji su se nalazili oko dječjeg vrata na konopčiću gotovo crnom od upotrebe), nesretno trokutasto, migoljavo pakiranje probilo praktički bilo gdje.
Ako ste mislili da je napredak donio nekakva poboljšanja, grdno ste se prevarili! Dobro znano pakiranje je, pored istih onih zamki, u suvremenom izdanju donijelo i neke nove. Konkretno, slamčica zbog okoliša više nije plastična, nego papirnata! A to pak znači, kako se uvjerio naš kolega, da vrh te papirnate slamke (ako ne uspije u proboju u unutrašnjost pakiranja jednako otpornog kao i prije pola stoljeća) vrlo brzo otupi.
Pa onda opet preostaju rezervne solucije, i opet ta slatka, hladna tekućina kapa na sve strane stvarajući totalni nered...