StoryEditor
ŽivotRUKOMETNO PRVENSTVO

Marko Vargek: Očekivanja su velika...ipak smo mi Hrvati. Evo kako će ‘rukometnu kemiju‘ s parketa prenijeti u studio i tko bi mogao doći do kraja...

Piše Anita Matić
13. siječnja 2021. - 10:10
'Rukometaši su prizemni, pristupačni sportaši. Možda i zato što se u tom sportu ne vrti ogroman novac'  Maja Bota/RTL PRESS

Danas starta toliko iščekivano Svjetsko rukometno prvenstvo, a pred vratima je i prva utakmica naše reprezentacije. U nadi da će na parketu sve ići glatko, provjerili smo kakva je situacija u RTL-ovu studiju. Na čelu tamošnje ekipe je dugogodišnji sportski novinar Marko Vargek.

Evo sad, na samom startu kakve su vaše prve prognoze. Očekivanja gledatelja uvijek su velika, koliko, po vašem mišljenju daleko možemo dogurati. Prva faza natjecanja, barem onako na papiru, trebala bi ići glatko...?

- Očekivanja su velika, ipak smo mi Hrvati. Sjećam se kako je jedne godine, tadašnjem kapetanu Igoru Voriju na aerodromu uoči puta na veliko natjecanje rekao jedan službenik: Nemojte mi se vraćati s broncom! Zamislite ha-ha-ha. A kamoli sada kada na Svjetsko prvenstvo putujemo kao viceprvaci Europe, s Duvnjakom na čelu, jednim od najkorisnijih igrača, Štrlekom ponovno u rosteru. Da ne nabrajam ostale igrače, mislim da su vodeći ljudi u najzrelijim godinama, spremni za novi uspjeh. Prva faza, glatko, može i druga faza ići glatko ali dolazimo do jedne utakmice koja mijenja sve, a to je četvrtfinale, tu ako se probudimo na krivu nogu, sve pada u vodu. Tako da totalno razumijem igrače kada nam non-stop ponude floskulu: ići ćemo utakmicu po utakmicu! Imam osjećaj i informacije da je atmosfera u momčadi sjajna, tu je jedan spoj iskusnih i mladih igrača koji više nisu ni toliko neiskusni. Jedna neočekivana okolnost se dogodila, a to je da su letvicu ovaj put muškarcima postavile žene sa svojom broncom. Nema boljeg uvoda u naš projekt na RTL-u.

Kakvi ste, inače, po pitanju predviđanju sportskih rezultata, okušate li kad sreću u sportskim kladionicama i "žicaju" li prijatelji savjete od vas po tom pitanju?

- Ne žicaju jer znaju da se ne kladim. Nisam dobar u tome, uvijek se fula jedan par i sistem kladionice teško je prevariti. A uostalom, kladiš se, pa više nije gušt gledati pratiti utakmice na miru nego stalno nešto kombiniraš u glavi. Ne treba mi to.

image
Maja Bota/RTL PRESS

Imate i odličnu komentatorsku ekipu, otprilike znamo kako teku pripreme rukometaša; a kako ste se vi pripremili?

- Rukomet je uigran sistem na RTL-u. Jako mi je drago da se vratio Goran Šprem, to znači dodatnu energiju u studiju. Zajedno s našim dragim Splićanima Perom Metličićem i Dragom Vukovićem koji su drugu godinu zaredom na RTL-u i odlično su se snašli u prvoj sezoni. Mi kao i reprezentacija na terenu moramo stvoriti kemiju u studiju. Mora nam se vjerovati, moramo biti točni, precizni, opušteni, zabavni, informativni, a to sve nije uvijek lako postići. U programu uživo mnogo je nepredvidljivih elemenata. Zato je takav adrenalin. RTL rukomet radi na drukčiji, opušteniji način, s puno emocija. Želimo da se naši komentatori osjećaju kao kod kuće, u svom dnevnom boravku. I to se onda vidi u eteru. Meni je bitno da gledateljima damo malo radosti koja je itekako potrebna u ova teška vremena. Kolega urednik Antonio Vuksanović i ja trudimo se da postavimo dobar sportski show. Čeka nas dosad neviđeno prvenstvo. Bez gledatelja, bez novinara. Samo oni novinari koji će biti dio balona imaju priliku prisustvovati utakmicama, a to će biti naša ekipa u Egiptu. Predvođena Filipom Brkićem, Nikšom Kalebom, Ines Godom i kolegama snimateljima i tehničarima. To znači da ćete izjave izbornika i igrača moći gledati ekskluzivno samo na RTL-u.

Koronavirus, ozljede...sve su to prepreke s kojima će igrači morati suočiti. Koliko takve stvari mogu "ubiti" draž ovog natjecanja?

- Igrač slučajno dobije pozitivan test - za njega je natjecanje završeno. Eto koliko može ubiti draž. Ako je to i stožerni igrač, sve se mijenja. Pa i taj sustav balona u Egiptu u kojem igrači neće moći mrdnuti iz hotela i bit će testirani svaka 72 sata ići će na živce igračima i stožerima kako turnir bude odmicao. Tko u Egiptu psihološki bude najjači, ići će do kraja.

Nogomet, rukomet, boks...

Sportsko novinarstvo u vrijeme korone posebna je priča...Na tu temu u ožujku ste napisali sjajan tekst, obojen čak i odličnom dozom humora. Svi su igrači dobili naputak da vježbaju doma po posebnom programu, a vi ste tada, na samom početku pandemije, dakle, zamislili Izeta Hajrovića kako u Louis Vuitton pidžami drži plenk...

Da vam je tada netko rekao da ćete po tom "programu" nastaviti raditi i do 2021. i da nitko ni danas ne može reći kada će sport postati ono što je nekad bio - što biste rekli. Da sada pišete taj tekst što biste još u njega dodali?

- Da, u međuvremenu su otkazani Europsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre pa više nikome nije bilo smiješno. Možda bih dodao kako će Izet morati u novi šoping pidžama. Šalim se, ponosan sam na način na koji se sport postavio na ovu pandemiju. Onako kako i treba, sportski i odlučno.

image
'Ne kladim se, uvijek se fula jedan par i sistem kladionice teško je prevariti'
Maja Bota/RTL PRESS

Kakav ste kao navijač i koje utakmice pamtite kao one koje su vam "pojele" najviše živaca?

- Kada sam bio manji, bio sam veliki navijač Manchester Uniteda. Pamtim da sam u deliriju skakao po kući kada je United zabio dva gola u sudačkoj nadoknadi Bayernu 1999. i postao prvak Europe. Mislim da je to jedna od najnevjerojatnijih utakmica u povijesti. Ubrzo se razvila ljubav prema rukometu, ono svjetsko čudo 2003. i olimpijsko zlato 2004. inficirali su me rukometom zauvijek. Zato ponekad kada sjedim na kavi s Metličićem, Špremom, Vukovićem i Džombom, zapitam se jer stvarno moguće da se družim s ovim frajerima koje sam tako zdušno pratio tinejdžer. Ili sa Saračevićem kojeg sam pratio kao klinac i s kojim sam kroz godine suradnje razvio prijateljstvo. Rukometaši su prizemni, pristupačni sportaši. Možda i zato što se u tom sportu ne vrti ogroman novac.

Koliko je teško napraviti odmak od onog "navijačkog" kada radite reporterski posao?

- E, to je već teže odvojiti. Posao nalaže profesionalnost i objektivnost, a ne da ludujem u eteru s kockicama i šalovima oko vrata. S druge strane, kako biti staložen i objektivan s toliko uspjeha, medalja izraslih iz nemogućih uvjeta, iskovanih talentom i hrvatskim vicom da je zaista gušt stati pred kameru. Jedva čekaš sve to ispričati gledateljima. Ma iskreno, kada se dođe do finala i trgovi se pune navijačima, objektivnost gubi gard.

Koje sportove privatno najviše volite gledati i jeste li vi kad zamišljali ili razmišljali o profesionalnom bavljenju sportom?

- Nogomet, rukomet i boks. Tim redoslijedom. Nogomet jer je najveći i budi najjače emocije, rukomet jer mi je predivna i dinamična igra, a boks zato što mislim da je najteži sport na svijetu. Trenirao sam gimnastiku kao klinac, mali nogomet, ali nikada nije prešlo u nešto ozbiljno. Uvijek sam znao da ću se baviti ovim poslom.

Kakvi ste vi po pitanju sportskog i zdravog stila života?

- Volim se ispuhati u gymu, istegnuti se, otići u saunu, dvaput tjedno s momcima igram nogomet... U karanteni, često sam u skleku ili plenku. Jako mi je važan taj dio života. Mislim da je sport nešto najljepše i najvažnije i drži me spremnim na sve izazove. A često je i život kao utakmica. Bitno je igrati.

Kao sportski novinar obišli ste brojna natjecanja, bili u raznim državama...Odakle nosite najintenzivnije dojmove?

- Veliko bogatstvo ovog posla su putovanja. I to ona koja recimo nikada privatno ne bi uplatio kao turist. S rukometom sam putovao na razna mjesta. Upoznali smo Poljsku. Katowice i Krakow gdje sam svjedočio jednoj od najnevjerojatnijih utakmica kada je Hrvatska svladala domaćina Poljsku sa 14 razlike i dohvatila polufinale. Vozili smo po Francuskoj, 2017. na Svjetskom prvenstvu, sjever Rouen, pa krajnji Jug Montpellier, pa završnica u Parizu. Lyon koji je otkriće. Bili smo u Kataru 25 dana. Rusija naravno, Svjetsko nogometno prvenstvo bilo je nestvarno iskustvo koje ću nositi cijeli život. Njižni Novgorod, Kalinjingrad, Rostov, Soči pa Moskva. Puno letova, puno iskustava, puno zanimljivih osoba koje srećeš na putu. Puno novih jela i začina koje otkriješ usput. Razna danska i švedska manja mjesta poput Herninga ili Malmoa u koja nikada ne bih kročio da me posao nije odveo tamo. Ukrajinski Harkiv ili albanski Skadar bila su zanimljiva iskustva. Naravno, uvijek je lijepo osjetiti puls velikih gradova, Londona, Berlina gdje sam doživio da su me navijači Barcelone bacali u zrak nakon javljanja. Ili New Yorka gdje sam 2010. pratio jedno skateboard natjecanje i proveo se kao nikad.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

13. siječanj 2021 10:10