Petra i Vjeko Mutavčić upoznali su se sasvim slučajno, no njihove priče već tada kao da su bile isprepletene sudbinom. Dvoje mladih iz različitih krajeva Hrvatske, povezani zajedničkom bitkom protiv iste bolesti, ali još više – nepokolebljivom željom da od života uzmu sve što im pruža.
Petra je svoju prvu borbu s multiplom sklerozom započela s nepunih 18 godina. Bila je maturantica, u onoj mješavini uzbuđenja i stresa kad si jednom nogom u srednjoj školi, a drugom već biraš fakultet. No njezin život preokrenuo se ujutro kad se probudila "utrnuta" od struka do stopala.
Tada su se godinama zanemarivani sitni znakovi – padovi koje su svi pripisivali nespretnosti i kronični umor – pretvorili u neizbježnu stvarnost.
Dijagnoza
– Nisam znala ništa o toj bolesti, ali kada god bih svoje simptome upisala na Google, rezultati su ukazivali na multiplu. Tako da sam ja negdje čak i pretpostavljala da je riječ o toj bolesti – prisjeća se Petra.
Bila je to priča o dijagnozi koja mijenja sve – ili, bolje rečeno, prisiljava te da redefiniraš što "sve" znači. Njezini roditelji bili su stijena na koju se oslonila, gurajući je naprijed kad god bi zastala.
I dok je Petra učila kako se nositi s ovom novom stvarnošću, stotine kilometara dalje, u Slavoniji, Vjeko je prolazio kroz vlastitu oluju. Njegovi problemi započeli su slabljenjem vida na oba oka, dok bi ga noge izdale nakon nekoliko koraka.
– Oko pola godine sam s mamom obilazio razne liječnike po Slavoniji, koji mi nisu uspijevali dijagnosticirati ništa – kaže Vjeko, prisjećajući se mjeseci kada su liječnici slijegali ramenima, a on se osjećao sve gore.
Tek nakon pregleda u Daruvarskim toplicama, gdje je dobio preporuku za Zagreb, došao je do ključne točke – bolničkog kreveta na Rebru, gdje mu je napokon dijagnosticirana multipla skleroza.
– Najveća podrška cijelo to vrijeme bili su mi moji roditelji, koji su mi vjerovali unatoč tome što su neki simptomi zvučali kao da ih izmišljam – objašnjava nam.
Isprepletene sudbine
I tako je dvoje tada tinejdžera krenulo svatko svojim putem, suočavajući se s nečim što bi većinu natjeralo da posustanu. Ali Petra i Vjeko imali su druge planove. Ovo nije priča o dijagnozi – ovo je priča o dvoje ljudi koji su odlučili živjeti, voljeti i sanjati unatoč svemu.
Upoznali su se na trećoj godini fakulteta...
– Bili smo ista godina, ali ne i smjer, tako da nismo znali jedno za drugo, sve dok slučajno u menzi nisam čula nekoga kako priča da ima bolest s tisuću lica. Zatim sam se raspitala malo o Vjeki i dodala ga na Facebook – uz smijeh nam kazuje Petra.
Odmah se rodilo prijateljstvo, ali sudbina se pobrinula da ih spoji i prije njihove prve dogovorene kave. Neočekivano su se sreli na predavanju – Petra je, igrom slučaja, završila na popisu u Vjekinoj grupi. Nakon toga, prisjećaju se, počeli su se svakodnevno družiti, dopisivati te su se na kraju i zaljubili.
– Meni je za početak bilo osvježenje razgovarati s nekim tko ima MS, a da je mlad, ide na fakultet te se svakodnevno susreće s istim problemima kao i ja. Uvijek sam prije upoznavala starije ljude, koji me jednostavno nisu mogli razumjeti na toj razini na kojoj me mogao razumjeti netko tko je moj vršnjak. Osjećala sam se kao da me netko u potpunosti razumije, što mi se nije dogodilo nikad do tada – priznaje Petra.
A Vjeko? On se zaljubio na prvi pogled.
– Svaki trenutak proveden s njom bio mi je kao iz bajke – kaže, a osmijeh mu govori sve što riječi ne mogu.
I tako je priča o prijateljstvu brzo postala priča o ljubavi. Jer kad dvoje ljudi pronađe nekoga tko ih razumije do srži, čak i tamo gdje život postavlja prepreke, sve ostalo jednostavno dođe na svoje mjesto.
Zaruke na pozornici
Petra i Vjeko danas su već punih sedam godina u braku, a dan kada su izrekli sudbonosno "da" ostao im je kao jedna od najljepših uspomena u životu. Njihova priča o zarukama, baš poput njihova odnosa, bila je posebna, ispunjena iznenađenjima i ljubavlju.
Sve je počelo kada je Vjeko odlučio prirediti nezaboravnu večer za svoju buduću suprugu. U tajnosti je kontaktirao blagajnu "Lisinskog", pred koncert Marije Šerifović, i organizirao trenutak koji će oboje pamtiti. Na pozornici, pred tisućama ljudi, zaprosio je Petru.
– Marija mi je na pozornici čak i pomogla da kleknem i maksimalno mi olakšala. Inače sam prije toga danima u WC-u vježbao kako ću sam kleknuti zbog problema s nogama – objašnjava Vjeko.
– Ta večer je stvarno bila predivna i posebna, baš kao i cijeli naš odnos, a Vjeko se i dandanas trudi uvijek me iznenaditi na bilo koji način i uvijek je jako maštovit – iskreno će Petra.
Suživot s bolešću
Suživot s tom bolešću je, objašnjavaju nam, izazovan i takav da se mora živjeti dan po dan. Međutim, kako prolazi vrijeme i bolest napreduje s godinama...
– Ja sam sada bolestan već 13 godina i problemi s vidom su se nekako stabilizirali te sada mogu barem malo normalno funkcionirati. Što se tiče simptoma vezanih uz noge, kroz vrijeme su mi noge oslabjele do te mjere da sam danas u invalidskim kolicima i ne mogu hodati samostalno – objašnjava nam Vjeko.
– Treba prilagoditi život, meni uvelike u tome pomaže "higijena sna" i prilagođena prehrana – dodaje njegova supruga.
Petra se tijekom studija suočavala s izazovima zbog svoje bolesti, koja je zahtijevala česte preglede i odlazak kući jer se nije mogla brinuti sama o sebi. Putovanje iz Rijeke do Zagreba i povratak istog dana bio je fizički naporan proces. Morala je pažljivo organizirati svoje vrijeme kako bi se pobrinula za odmor, zdravu prehranu i oporavak. Veliku podršku pružile su joj kolegice s fakulteta, koje su postale njezine cimerice i bile uz nju u najtežim trenucima.
– Najteže od svega toga bilo je ljudima objasniti da sam bolesna, unatoč tome što se na meni nije ništa vidjelo. U jednom trenutku bila sam dobro, a u drugom skroz nemoćna – prisjeća se Petra.
Tijekom tih teških trenutaka Vjeko je bio uz nju, brinuo se o njoj i pomogao joj da lakše prebrodi to razdoblje.
Bračni par o svakodnevici
Petra i Vjeko već osam godina žive u Varaždinu, gradu koji su odabrali jer je blizu obitelji, što im omogućava podršku u trenucima kada im je najpotrebnija. Iako uživaju u tom okruženju, suočavaju se s izazovima kada je riječ o kućanskim poslovima. Međutim, zahvaljujući svim divnim ljudima koji ih okružuju i njihovoj pomoći, uspijevaju funkcionirati.
– Nekako sam kroz sve ovo vrijeme i ja sazrela i naučila da se ponekad ne treba junačiti i misliti da možeš sve sam, nego, kad ti je teško, prihvatiti ruku pomoći onoga tko ti je nudi – objašnjava Petra.
Na pitanje što je najteže u životu što su trebali nadvladati, iskreno odgovaraju.
– Taj osjećaj nemoći, kad nemaš kontrolu nad vlastitim tijelom, ali, i još gore za mene, osudu okoline. Ljudi ne smatraju da sam ja osoba s invaliditetom jer je moj invaliditet većinom osjetilni i ne može se vidjeti golim okom, pa često budem "zakinuta" za prava koja mi pripadaju jer mi ljudi ne vjeruju. I dandanas se borim sa sustavom i okolinom zbog toga – iskreno će Petra.
‘Beauty garden by Petra‘
Usprkos svemu tome, mladi par živi svoj život sretno i ispunjeno, a Petra je unatoč izazovima pokrenula i posao o kojem je dugo sanjala. Zajedno s mamom, i uz veliku podršku supruga, otvorila je kozmetički salon u Varaždinu.
– Zbilja je istina što kažu, najljepši i najteži posao je taj da činiš žene da se osjećaju lijepima i zadovoljnima, i za mene nema veće sreće. To me ispunjava i daje mi snagu da zbog njih koračam dalje – ponosno će vlasnica.
Ponekad je, priznaje nam, uz dijagnozu i posao u struci na četiri sata dosta izazovno koordinirati sve obveze. No ne žali se. Ovaj posao radi u "slobodno" vrijeme kako bi stvorila nešto za svoju budućnost, budući da je Vjeko već dugo nezaposlen pa im je njezinih pola plaće jedini izvor prihoda. Ovo je, objašnjava nam, zalog za bolju budućnost kako bi jednom mogla raditi onako kako joj odgovara.
Vjeko je svoje slobodno vrijeme posvetio pomaganju osobama s invaliditetom, informiranju o njihovim pravima i edukaciji javnosti o tome kako se odnositi prema njima, kako bi mogli ravnopravno sudjelovati u svakodnevnom životu.
‘Jedan je život‘
Sretni par uživa u svakom zajedničkom trenutku, usprkos mnogim obvezama koje ispunjavaju njihove dane. Njihova strast prema putovanjima i otkrivanju novih mjesta ostala je nepromijenjena, a vikendi su često rezervirani za uživanje u dobroj hrani, budući da su oboje veliki gurmani.
Iako su suočeni s brojnim izazovima, smatraju da je njihov najveći uspjeh to što su uspjeli živjeti samostalno, donositi vlastite odluke i voditi život prema vlastitim željama. Unatoč trenucima kada se sve činilo neizvedivo, ponosni su na svoje akademske uspjehe i diplome, dok osobni najveći uspjeh Petra vidi u otvaranju vlastite tvrtke i pokretanju salona.
– Život ne staje i kada izgleda da je stao. Čak i nakon bolesti ili neke životne tragedije, uvijek nakon lošeg razdoblja dolazi i nešto dobro, na nama je da to dobro naučimo prepoznati – ističe Vjeko.
Za njih, motivacija za život dolazi iz samog života... Vjeruju da je život prekratak da bi se trošio na plakanje i samosažaljenje; umjesto toga, biraju uživati u malim stvarima koje obogaćuju njihov svakodnevni život.
– Jedan je život. Svi smo ovdje ograničeno vrijeme i na nama je kako ćemo ga iskoristiti – kažu nam.
Blagdane će, kao i uvijek, provesti u krugu obitelji i prijatelja, jer su im ti trenuci najdragocjeniji i simboliziraju vrijeme posvećeno onima koje vole. Gledajući na budućnost, nemaju specifičnih želja osim da nastave rasti kao osobe, razvijajući svoje vještine i jačajući svoj odnos. Vjeko često ističe kako u životu nije samo važno što možemo postići, već što ostavljamo za sobom.
– Želim biti čovjek koji će saditi drveće u čijoj hladovini će uživati netko drugi – zaključuje.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Slobodne Dalmacije i Hrvatskog Telekoma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....