Na Netflix je nedavno stigao španjolski film "La Sociedad de la nieve" (Snježno bratstvo), koji bi na ovogodišnjim Oscarima mogao pretendirati i za najbolji film na stranom jeziku (nominirane u svim kategorijama za prestižni zlatni kipić znat ćemo idući tjedan).
Priča koja se događa u "Snježnom bratstvu" zasigurno vam je poznata jer je već nekoliko puta ekranizirana, no svi se slažu da ova najnovija verzija ostavlja bez daha. Riječ je o istinom događaju iz 1972. godine, kad se iz Urugvaja na putu prema Čileu u snježnim Andama 13. listopada (bio je petak 13.) srušio zrakoplov u kojem je bilo ukupno 45 ljudi, uključujući i posadu.
Let pod rednim brojem 571 bio je čarter koji je ragbi klub iz Montevidea iznajmio za odlazak na prijateljsku utakmicu u čileanskom Santiagu. Igrači su poveli i članove svojih obitelji, prijatelje i navijače. Avion je poletio 12. listopada 1972. godine iz zračne luke Cesareo Leonardo Berisso, smještene u blizini Carrasca, elitnog dijela Montevidea, gdje su živjeli svi putnici Leta 571. Zbog lošeg vremena prvo su sletjeli u argentinskom gradu Mendozi te je dan kasnije let nastavljen.
Kada je iskusni pilot Julio Cesar Ferradas mislio da njegov kopilot Dante Lagurara može sve odraditi sam, napravio je veliku pogrešku. Dante je, naime, krivo očitao instrumente i javio kontroli leta u Santiagu da je avion prošao Curico u trenutku kada je taj grad u Čileu bio udaljen još sedamdeset kilometara. Iako je Ferradas pokušavao dignuti avion, bilo je kasno za manevar. Prvi je udar u planinu otkinuo desno krilo aviona, a otpao je i veliki dio repa te lijevo krilo. Preostali dio zrakoplova skliznuo je niz ledenjak brzinom od čak 350 kilometara na sat te se zaustavio nakon 725 metara u snježnom nanosu.
Prilikom samog pada umrlo je 12 ljudi, dok ih je tijekom 72 dana koliko su preživjeli čekali da ih netko spasi, od posljedica ekstremne hladnoće preminulo još 17. Ukupno je na visini od oko 3600 metara preživjelo šesnaest muškaraca, mahom mladići, članovi studentskog ragbi tima, čija se momčad zvala Stari kršćani.
Iako su nakon nesreće na snijegu napravili križ od kofera, avioni koji su iznad njih nadlijetali nisu ih vidjeli. Dok su bili dan i sunce nekako se i moglo, ali noću se u jednom od najviših planinskih masiva na zemlji temperatura spuštala i do minus 30 stupnjeva. Zalihe hrane koje su preživjeli prikupili iz putničkih kofera (čokolada, slatkiši, nekoliko konzervi i boce vina) potrajale su tek nekoliko dana.
Nakon što im je šestog dana ponestalo hrane i čuvši na tranzistoru da je za njima obustavljena potraga, odlučili su se za nešto nevjerojatno – jeli su ljudsko meso tragično stradalih putnika. Nekoliko njih mrtvace je rezalo na komadiće, prednost su imali koža i salo, a onda mišići i mozak, s time da su sve to slagali u male grudice. U jednom su se trenutku na to toliko naviknuli da su čupali komadiće mesa koji su ostali na kosturima. Veliki dio zasluga što je itko uspio preživjeti toliko dugo uvelike pripada studentima medicine Robertu Canessi i Gustavu Zerbinu, koji su odmah krenuli pomagati unesrećenima.
– Tijela naših prijatelja i suigrača bila su očuvana u snijegu, a sadržavala su ključne, za život nam potrebne proteine. No, dugo vremena mučili smo se s tom odlukom. Otišao sam van, u snijeg, i molio se Bogu za pomoć. Bez njegova pristanka, osjećao bih se kao da sam oskvrnuo sjećanje na svoje prijatelje, kao da im kradem duše. Razmišljali smo i o tome jesmo li sasvim poludjeli uopće razmatrajući takvo nešto? Jesmo li se pretvorili u okrutne divljake? Ili je to bio jedini način da preživimo? – rekao je jednom prilikom Roberto.
Upravo je on bio taj koji je s još jednim preživjelim, Nandom Parradom, odlučio da će nakon dva mjeseca, koliko su već bili među nepreglednim prostranstvima Anda, pokušati prijeći planine pred njima i doći do civilizacije. Nando je tada imao 22 godine, a Roberto 19. Spremili su sa sobom zalihe mesa i u deset dana bez ikakve opreme na temperaturama koje su se kretale od minus deset do minus četrdeset stupnjeva prešli 61 kilometar do Čilea, dok nisu naišli na prvog čovjeka.
Na dan 20. prosinca 1972. stigli su do jedne rijeke u zabačenom dijelu Čilea i na suprotnoj strani ugledali kauboja Sergia Catalana. Kako su glasni brzaci spriječili komunikaciju, Sergio im je dao znak da će se sutra vratiti s olovkom i papirom što je i napravio, i bacio im ih preko rijeke.
– Dolazim iz aviona koji je pao u planine. Ja sam Urugvajac. Hodamo već deset dana. Imam ranjenog prijatelja gore. U avionu je još četrnaest ozlijeđenih. Moramo brzo otići odavde, a ne znamo kako. Nemamo hrane. Slabi smo. Kada ćeš doći po nas? Molim te, ne možemo ni hodati. Gdje se nalazimo? – napisao je Nando.
Vijest o ovome počela je obilaziti svijet. Uskoro su helikopterima spašeni i ostali, a evakuacija je trajala dva dana. Svaki od preživjelih izgubio je oko četrdeset kilograma, odnosno gotovo pola tjelesne mase. Obitelji poginulih odlučili su pokopati svoje najmilije u zajedničkoj grobnici blizu mjesta nesreće zaštićenom od lavine. Oglasila se i Katolička crkva, kazavši da je s obzirom na sve okolnosti postupak preživjelih opravdan te da nisu počinili nikakav grijeh.
"Snježno bratstvo" snimljeno je prema knjizi autora Pabla Viercija, u kojoj je prikupio svjedočanstva svih šesnaest preživjelih. Film je primljen u službeni program prošlogodišnjeg venecijanskog festivala, a svečanoj projekciji nazočili su i preživjeli Carlos Páez Rodriguez, Fernando Parrada i Roberto Canessa, koji su pozdravljeni gromoglasnim pljeskom.
Preživjeli su i dandanas u medijskom fokusu. Mnogima od njih sada je više od 70 godina i bliže se dubokoj starosti. Od šesnaestorice spašenih živa su četrnaestorica. José Luis "Coche" Inciarte umro je 2023. od raka, baš kao i Javier Methol prije osam godina. Eduardo Stauch ima 74 godine, postao je arhitekt i vlasnik je jedne od najuglednijih arhitektonskih tvrtki u Urugvaju. Pancho Delgado otvorio je odvjetničku tvrtku, Gustavo Zerbino postao je direktor Urugvajskog ragbijaškog saveza i radio je u farmaceutskoj industriji. Tintín Vizintín također je ostao uključen u ragbi, te je predsjednik Urugvajske ragbijaške unije, Roberto je poznati kardiolog…
Većina je napisala knjige o ovom strašnom iskustvu, održavaju motivacijske govore, oženjeni su i imaju djecu. Sada mnogi njihovi unuci imaju između 18 i 26 godina, upravo onoliko koliko su preživjeli imali u trenutku kobne nesreće. Sastaju se na svaku obljetnicu spašavanja, kada se tradicionalno okupljaju sa svojim obiteljima, slaveći život.
– U toj situaciji usta se ne žele otvoriti i osjećaš se tako jadno i tužno zbog onoga što moraš napraviti. Moj glavni problem bio je taj što sam zadirao u privatnost svojih mrtvih prijatelja, ali tada sam pomislio da bih se osjećao ponosno ako bi moje tijelo moglo koristiti za preživljavanje drugih. Tada smo sklopili pakt da ćemo rado staviti svoja tijela u službu ostalih ako netko od nas umre na toj planini – govorio je tijekom svih ovih godina Roberto.
Tek nekolicina njih skupila je snage da još jednom posjete mjesto na kojem su proveli 72 dana. Jedan od njih bio je Eduardo Strauch, koji je Ande gdje se srušio avion obišao 1995. godine.
– Konačno sam mogao oplakivati svoje mrtve prijatelje. To je nešto što nije bilo moguće učiniti kako treba u tim danima, kada su se naše emocije ugasile da bismo preživjeli. Nadam se da ću moći svake godine dolaziti ovdje, sve dok ne stigne moj dan za posljednji posjet. Nakon toga će moja djeca ostaviti moj pepeo u podnožju ovog željeznog križa, da zauvijek počivam u blizini moje snježne braće – napisao je Eduardo u svojoj knjizi "Izvan tišine".
– Naš prijatelj Javier Methol umro je 2015. godine od raka, na mojim rukama. Sastajemo se svakog 23. prosinca, a svakog 13. listopada molimo u spomen na one koji su umrli. Unatoč tome što sam doživio, nemam strah od aviona. Kukavica umire svakoga dana, a hrabar čovjek samo jednom. Rezerviraju mi kartu, odem na svoj let, sjednem, čitam, spavam i iskrcam se nakon slijetanja. Avion je sigurniji od vožnje autocestom ili prelaska ulice – kazao je u jednom intervjuu Gustavo Zerbino.
– Da nam je netko rekao da će proći toliko vremena, istog trena bili bismo osuđeni na smrt. Spasila nas je iluzija, dan za danom smo vjerovali da svako novo sutra donosi jedan dan čekanja manje. Iskreno, tu nadu smo gubili više puta – prisjeća se Jose Pedro Algorta.
Nando Parrado danas je motivacijski govornik, napisao je i knjigu naziva "Čudo u Andama". Pri padu aviona zadobio je snažan udarac u glavu i frakturu lubanje i prva tri dana bio u komi. Stručnjaci su kasnije utvrdili da je ostao živ zahvaljujući tome što mu je glava neko vrijeme ležala u snijegu, čime se spriječilo oticanje mozga. Nandu je prilikom pada majka poginula na licu mjesta, a kasnije i mlađa sestra.
– Nije bilo ničega. Ni straha, ni tuge, ni misli, ni sjećanja. Samo crna, savršena tišina. Zatim se pojavila tanka siva mrlja dnevnog svjetla i ja sam se uzdizao prema tome poput ronioca koji izlazi na površinu. Oprezno sam podigao ruku kako bih dotaknuo tjeme. Ugrušci osušene krvi bili su mi zapetljani u kosi, a ispod toga sam napipao oštre rubove slomljene kosti. Kada sam to lagano pritisnuo, osjetio sam nešto spužvasto. Želudac mi se digao čim sam shvatio da pritišćem dijelove svoje lubanje na površinu mozga. Stalno sam bio uz sestru, ali nikada nisam bio siguran je li svjesna moje prisutnosti. U jednom trenutku je s njezina lica nestao zabrinuti izraz, a napetost u tijelu je popustila. Prestala je disati i bila mirna. Nikad u životu se nisam osjećao tako užasno usamljeno. Izgubio sam majku, sestru i neke od mojih najboljih prijatelja. Savršeno jasno sam osjetio grubu snagu planina i prvi put sam sa sigurnošću vjerovao da ću umrijeti – napisao je Nando u svojoj knjizi.
Svih 14 preživjelih nedavno su se okupili kako bi zajedno pogledali "Snježno bratstvo". Kad je film završio, zagrlili su se i dugo plakali… Priznali su da im je gledanje filma bilo teško jer je ekipa, za razliku od prošlih ekranizacija, dio scena snimala na stvarnom mjestu nesreće. Podigli su kamp u Andama, podnoseći iste niske temperature kao preživjeli.
– Ponovo sam bio uronjen u to mjesto. Vratio sam se tamo – kazao je Roberto, dodavši i da ga je ova tragedija naučila tome da u životu uvijek trebamo imati nadu i vjeru u samoga sebe.