Stariji od četrdeset (pa i oni mlađi) - prisežem s desnicom na srcu - još imaju memorijski zapis o predinfarktnom stanju iz djetinjstva tijekom slušanja pjesme “Zeko i potočić”. Tko izdrži odslušati pjesmicu do kraja bez poplave suza, taj nije bio samo kandidat za nagradne “Kandi” bombone, nego vjerojatno i neko bezosjećajno maleno biće.
Od “Zeke i potočića” prošla su desetljeća, više nije u prvom pupu ni Dražen Zečić (čak niti Mihaljević mlađi, kojemu je pjesmica vjerojatno bila posvećena), ali novo vrijeme donosi druge senzacije infarktnog potencijala.
Na primjer, “Dalmaland” u Biogradu.