stdClass Object
(
[id] => 1224143
[title] => Ovaj liječnik ima milijunske preglede na Youtubeu, a upravo je napisao i novu knjigu - Mit o normalnome. ‘Bolest nastaje kada potisnemo sebe da nas društvo prihvati‘
[alias] => ovaj-lijecnik-ima-milijunske-preglede-na-youtubeu-a-upravo-je-napisao-i-novu-knjigu-mit-o-normalnome-bolest-nastaje-kada-potisnemo-sebe-da-nas-drustvo-prihvati
[catid] => 265
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Tipičan život u 2022. se često sadrži od provođenja 50-ak sati tjedno na poslu prožetim kroničnim stresom, uvijek na putu za promaknuće. Večeri se provode u kućnoj izolaciji, brinući se da stranci, pa čak i susjedi, stoje podalje od vašeg malog mirnog kutka. Zavaljeni na kauč ili u krevet, vrtite po Instagramu ili TikToku dok ne zaspite. Nešto s Netflixa šumi u pozadini, tek toliko da ne morate slušati vlastite misli.
Tipično, možda. Ali ništa od toga ne bi trebalo prihvatiti kao prirodno, tvrdi dr. Gabor Maté u svojoj novoj knjizi Mit o normalnom: Trauma, bolest i iscjeljenje u toksičnoj kulturi. Ovaj knjiga - napisana uz pomoć Matéova sina, Daniela -propisuje autentičnije ‘ja‘ koje se oslobađa očekivanja koja svijet ima od nas, nudi put do sreće, a također obećava ublažavanje fizičkih bolesti jer, kako nas Maté podsjeća, um i tijelo nisu odvojeni.
Ovaj kanadski bivši liječnik mađarskog podrijetla, koji se sada približava 80-oj, proveo je desetljeća istražujući te veze, prvo u svojoj knjizi iz 1999. Raspršeni umovi: Podrijetlo i liječenje poremećaja pažnje; onda u 2003. Kad tijelo kaže ne: Cijena skrivenog stresa; a zatim u temeljnom radu o ovisnosti iz 2008., U carstvu gladnih duhova: bliski susreti s ovisnošću. Ova najnovija knjiga, Mit o normalnom, vrhunac je njegovog životnog djela. Također se predstavlja baš u vrijeme ‘novog normalnog‘ - onda kad našoj kulturi to nikada nije bilo potrebnije.
---
---
“Stečene crte osobnosti, poput pretjeranog poistovjećivanja s društveno nametnutom dužnošću, ulogom i odgovornošću nauštrb vlastitih potreba mogu ugroziti zdravlje”, piše Maté u knjizi. “Ova i druge uvjetovane karakteristike rezultat su uskraćivanja djetetovih razvojnih potreba i osujećivanja Prirode. Kultura ih učvršćuje kroz potporu i nagradu, potičući ljude da obavljaju zadatke čak i ako su oni kronično stresni, pod okolnostima koje bi prirodno željeli izbjeći.
Moj radoholizam kao liječnika priskrbio mi je mnogo poštovanja, zahvalnosti, naknade i statusa u svijetu, iako je potkopao moje mentalno zdravlje i emocionalnu ravnotežu moje obitelji”, nastavlja. “A zašto sam ja bio radoholičar? Jer, ono što je proizlazilo iz mojih ranih iskustava, trebao sam biti potreban, željen i da mi se dive, sve to kao zamjenu za ljubav. Nikada se nisam svjesno odlučio na to, a ipak je to predobro ‘radilo‘ za mene, kako u društvenim, tako i u profesionalnim sferama.”
Dr. Gabor Maté nedavno je razgovarao s novinarom Yes Magazinea o svojoj novoj knjizi, o tome kako nas zaboravljene traume i neispravni obrambeni mehanizmi oblikuju kao odrasle osobe, ali i zdravstvenim implikacijama neobuzdanog kapitalizma.
Naslov knjige je Mit o normalnom. Koje su neke stvari koje prihvaćamo kao "normalne", a ne bismo smjeli?
Mnogo je uvjeta u društvu koji su potpuno neprirodni i nezdravi. A mi pogrešno mislim da je normalno uvijek zdravo i prirodno. Način na koji živimo, način na koji odgajamo djecu, način na koji porađamo, način na koji idemo na posao - svi pretpostavljamo da je normalan, a time i prirodan i zdrav. Ali to je pomalo poput proučavanja zebri u zoološkom vrtu. Možete proučavati zebre u zoološkom vrtu i naučiti ponešto o njima. Ali ne učite o njima onakvima kakvi oni jesu u kontekstu koji je za njih prirodno zdrav. Isto je i s ljudskim bićima. Pretpostaviti da je ovo društvo, budući da je ono norma sama sebi, prirodno i zdravo, je zbilja pogrešna i opasna pretpostavka.
To je jedan smisao o kojem pričam o mitu normalnosti. Drugi je da imamo ideju da su oni koji su bolesni nenormalni, a mi ostali normalni. Ja smatram da postoji široki spektar dobrobiti i bolesti koji se proteže kroz društvo. Ne postoje jasne granice između normalnog i abnormalnog.
I onda treći smisao u kojem to mislim je da ljudi koji su bolesni - mentalno bolesni ili fizički bolesni - nisu nenormalni. To su normalni odgovori na nenormalne okolnosti.
---
---
Koje su nenormalne okolnosti koje prihvaćamo kao normalne?
Znamo, primjerice, da stres kod trudnica ima ogroman utjecaj na biološki i emocionalni razvoj djeteta. Ipak, mnoge su žene, kad su trudne, pod užasnim stresom, u smislu posla i osobnog života, a liječnici ih uopće ne pitaju što im je to u životu stresno. Zatim je tu i odgoj djece. Roditelji dobivaju svakakve savjete o odgoju djece, poput uvježbavanja beba na spavanje, učenja da ih ne podižu noću ili tjeraju djecu da sjede sama ako su ljuta, stavljajući ih na čekanje. To se smatra normalnom praksom, a ipak potpuno potkopava zdrav ljudski razvoj. A tu je i školovanje. Mogao bih govoriti o svakom aspektu i razvojnom iskustvu, te istaknuti da, sa stajališta ljudskih potreba, to nije normalno. Ipak, oni se smatraju normama u ovoj kulturi.
Knjiga služi kao hitna kritika modernog života. Što radimo krivo?
Najveća stvar u kojoj griješimo je to što nam je suđeno da budemo povezani sa svojim osjećajima i da smo vjerni sebi. Ali baš kao u Vrlom novom svijetu, ljudi su dizajnirani da žele ono što društvo želi od njih; ne ono što je dobro za njih. U ovom društvu stvaramo očekivanja od ljudi da ne bi trebali biti autentični sami sebi, već da bi se trebali uklopiti u društvo. Da bi trebali potiskivati vlastite potrebe kako bi bili prihvaćeni. Da budu privlačni, a ne da cijene sebe onakvima kakvi doista jesu. Da se prilagode radije nego da stvarno znaju što misle. A posebno ženama da potiskuju svoje emocije radi zadovoljenja emocionalnih potreba svoje okoline. Da se ljudi trebaju baviti poslovima koji za njih nemaju smisla i svrhe. Međutim, njihov je jedini način da zarade za život prihvaćanje posla koji im na mnogo načina uništava dušu.
Prihvačamo kulturne ikone koje su potpuno proizvedene osobnosti - koje su proizvedene u smislu svog izgleda i u smislu svojih karaktera - a opet su naši heroji. Za nas su modelirani potpuno neautentični načini postojanja. Trebalo bi me zanimati koja holivudska slavna osoba s kim spava, kao da je to stvarno važno. A novine su pune ovakvih informacija. Ali o stvarima koje su stvarno važne, ne govorimo.
---
---
Očito je da je ova knjiga kulminacija ideja koje ste istraživali u svojim prethodnim knjigama i s kojima ste se borili jako dugo. Razgovarajte o svojoj središnjoj tezi i putu koji vas je doveo ovamo.
Ono što me zanima, kao liječnika, jest što promiče ljudsko zdravlje, a što ga narušava. I ono što nalazim jest da što se više čovjek odvaja od svog istinskog ja - bilo da je riječ o osobnim, traumatičnim ili kulturološkim razlozima - to će više bolesti imati. Za mene je to putovanje zdravlja. Tu je, primjerice, način na koji živimo u izoliranim stanovima. U posljednjih nekoliko desetljeća, diljem zapadnog svijeta, dokumentiran je i vrlo poguban porast usamljenosti. Usamljenost je jednako loša za zdravlje kao i pušenje, pokazuju mnoga istraživanja. A u Sjedinjenim Državama dvostruko više ljudi kaže da su usamljeni nego prije 20 godina. Dakle, kao liječnika, brine me koji su čimbenici u društvu koji promiču ponašanja ili situacije koje narušavaju zdravlje? Usamljenost je jedna od njih.
Putanja mog rada bila je promatranje stanja mentalnog zdravlja kao što je ADHD - kao što mi je dijagnosticiran i o čemu sam pisao u Raspršenim umovima - povezanost između fizičkog i emocionalnog stresa te bolesti - kao što sam prezentirao u Kada tijelo kaže ne - i traumatična osnova ovisnosti - opisana u U kraljevstvu gladnih duhova. U ovoj sam knjizi samo proširio objektiv da sagledam cijelu kulturu i kažem, koji su društveni, ekonomski i politički čimbenici koji pokreću sve ovo? I kakav je njihov utjecaj na ljudsko zdravlje? Kako možemo živjeti zdravo, čak i usprkos svom ovom stresu pod koji nas ovo društvo stavlja?
Kako je tijelo povezano s umom? Kako ono što proživljavamo i kako se odnosimo prema sebi utječe na zdravlje našeg fizičkog tijela?
Čak je i riječ "veza" netočna, jer implicira da su dvije odvojene stvari povezane. Um i tijelo nisu isto, ali su jedna cjelina. Ne možete imati jedno bez drugog. Postoje studije koje pokazuju, na primjer, da što više epizoda rasizma dožive crne Amerikanke, to je njihov rizik od astme veći. Stres zbog rasizma zapravo upali pluća i čini dišne putove suženima. Djeca čiji su roditelji pod stresom imaju mnogo veću vjerojatnost da će imati astmu. Emocionalna stanja roditelja utječu na fiziologiju djeteta. Zašto? Zato što su i rasizam i stres kod roditelja emocionalno vrlo stresni za individualni organizam, a te se emocije prevode u fiziologiju, jer si ne mogu pomoći da to ne učine, jer um i tijelo su nerazdvojni.
Ono što je ovdje frustrirajuće jest da je ova znanost opsežno dokumentirana već desetljećima. Nije kontroverzno, znanstveno, ali o tome se čak ni ne govori na medicinskim fakultetima. Na primjer, studija prije tri godine u časopisu Journal of Cancer pokazala je da što su simptomi PTSP-a veći kod žena, to je veći rizik od raka jajnika. Žene s teškim simptomima PTSP-a imaju dvostruko veći rizik od raka jajnika. Zašto? Jer se emocije ne mogu odvojiti od fiziologije. Te naglašene emocije potkopavaju imunološki sustav, uzrokuju upalu, pokreću kancerogene promjene i deprimiraju tjelesnu obranu. Zato što je emocionalni aparat ljudskog organizma sastavni dio hormonskog aparata, živčanog sustava i imunološkog sustava. Kada se nešto dogodi u bilo kojem od tih područja, to utječe i na sva ostala. U stvarnom životu nema odvajanja uma i tijela. Pa ipak, to razdvajanje je ukorijenjeno u zapadnom medicinskom razmišljanju, suprotno svim dokazima.
---
---
U nedostatku zdravih mehanizama suočavanja i holističkih načina za ozdravljenje i rast, na koje načine vidite da ljudi reagiraju na te pritiske i tolike traume?
Problem je u tome što kada su ljudi povrijeđeni u djetinjstvu, moraju pronaći načine da se nose s tim. Ti mehanizmi suočavanja kratkoročno su korisni, ali dugoročno mogu stvoriti probleme. Jedan mehanizam suočavanja s prevelikim stresom je da se dijete isključi, jer dijete ne može pobjeći ili promijeniti situaciju. Ako je moja majka pod stresom, ja sam kao jednogodišnjak pod stresom. Što da radim s tim? Rasipam pozornost. Isključujem se. Kasnije se to dijagnosticira kao ADHD, kao da imam tu genetsku bolest. Nemam bolest. Nije genetski. Imam mehanizam suočavanja koji je u nekom trenutku bio od pomoći, ali više nije od pomoći. Ako se vaši roditelji ne mogu nositi s vašim emocijama - jer su previše pod stresom, depresivni ili su previše orijentirani na ponašanje - onda obeshrabruju vaše izražavanje jakih emocija i vi tada potiskujete svoje emocije kako biste održali odnos s roditeljima. Koja je druga riječ za potiskivanje stvari? Depresija. Potiskujemo svoje emocije kako bismo preživjeli u našem okruženju. Kasnije nam se dijagnosticira takozvana bolest koja se zove depresija. Ipak, počelo je kao mehanizam za suočavanje.
Sve ovisnosti počinju kao mehanizam suočavanja. Oni su pokušaji ublažavanja boli. Za mene problem s ovisnošću nije "zašto ovisnost" nego "zašto bol". Ako pogledate zašto postoji bol kod ovisnika - bilo da su ovisni o drogama, seksu, pornografiji ili kockanju - ta bol uvijek potječe iz djetinjstva. I onda je ovisnost pokušaj da se nosi s tom boli, da se od nje privremeno pobjegne.
U obiteljima u kojima su roditelji jako potrebiti, u kojima su roditelji alkoholičari ili u emocionalnim problemima, dijete će se vrlo često snalaziti suzdržavajući i potiskujući vlastite emocije, kako ne bi smetalo roditeljima. To potiskivanje emocija kasnije se pokazuje u obliku autoimune ili maligne bolesti. Ovo nije puko nagađanje. To je čista znanost. Dokazano je mnogo puta. To je i razlog zašto žene imaju 80 posto autoimunih bolesti. Zato što su u ovom društvu one te koje su najviše obučene za potiskivanje vlastitih potreba i služenje potrebama drugih. Nije iznenađujuće da u Kanadi jedna domorodačka žena ima šest puta veću stopu reumatoidnog artritisa nego bilo tko drugi. Zašto? Jer je ona najtraumatiziraniji i najpotlačeniji segment stanovništva.
---
---
Prelazeći s pojedinca na kolektiv, kapitalizam predstavljate kao pozadinu mnogih naših mitova o normalnom. Što treba promijeniti?
Kapitalizam je sustav u kojem živimo, pa je zato to i sustav koji ja gledam. Usprkos svim svojim ekonomskim postignućima i znanstvenim otkrićima - koji su vrlo neravnomjerno raspoređeni, s puno nejednakosti, što je samo po sebi izvor bolesti - to je sustav koji se temelji na nekakvim pretpostavkama. Jedna je da je dobit nekolicine također dobrobit mnogih. To nije ono kako se ta pretpostavka prevodi u stvarnosti. Također, da su ljudi individualisti i natjecatelji. To nije naša priroda kao ljudskih bića. Zapravo, s evolucijske točke gledišta, da smo bili individualisti i natjecatelji, nikada ne bismo evoluirali. Razvili smo se kao socijalna bića u bliskom kontaktu jedni s drugima, s puno međusobne podrške.
Sada, ako razvijete sustav koji se temelji na suprotnoj perspektivi - jer takva je priroda ovog sustava - onda se grubo ogriješite o ljudske potrebe. I tako, da biste razumjeli što se događa na individualnoj razini, stvarno morate pogledati što se događa na makro razini. I ta se trauma stalno pojavljuje, ne samo u osobnim, nego i u drugim područjima naše kulture, poput politike. Dakle, stvarno moramo gledati širu sliku, a ne samo misliti da je bolest na neki način individualna devijacija. Ona je zapravo najčešće manifestacija sustava koji je kulturološki otrovan.
Tipičan život u 2022. se često sadrži od provođenja 50-ak sati tjedno na poslu prožetim kroničnim stresom, uvijek na putu za promaknuće. Večeri se provode u kućnoj izolaciji, brinući se da stranci, pa čak i susjedi, stoje podalje od vašeg malog mirnog kutka. Zavaljeni na kauč ili u krevet, vrtite po Instagramu ili TikToku dok ne zaspite. Nešto s Netflixa šumi u pozadini, tek toliko da ne morate slušati vlastite misli.
Tipično, možda. Ali ništa od toga ne bi trebalo prihvatiti kao prirodno, tvrdi dr. Gabor Maté u svojoj novoj knjizi Mit o normalnom: Trauma, bolest i iscjeljenje u toksičnoj kulturi. Ovaj knjiga - napisana uz pomoć Matéova sina, Daniela -propisuje autentičnije ‘ja‘ koje se oslobađa očekivanja koja svijet ima od nas, nudi put do sreće, a također obećava ublažavanje fizičkih bolesti jer, kako nas Maté podsjeća, um i tijelo nisu odvojeni.
Ovaj kanadski bivši liječnik mađarskog podrijetla, koji se sada približava 80-oj, proveo je desetljeća istražujući te veze, prvo u svojoj knjizi iz 1999. Raspršeni umovi: Podrijetlo i liječenje poremećaja pažnje; onda u 2003. Kad tijelo kaže ne: Cijena skrivenog stresa; a zatim u temeljnom radu o ovisnosti iz 2008., U carstvu gladnih duhova: bliski susreti s ovisnošću. Ova najnovija knjiga, Mit o normalnom, vrhunac je njegovog životnog djela. Također se predstavlja baš u vrijeme ‘novog normalnog‘ - onda kad našoj kulturi to nikada nije bilo potrebnije.
---
---
“Stečene crte osobnosti, poput pretjeranog poistovjećivanja s društveno nametnutom dužnošću, ulogom i odgovornošću nauštrb vlastitih potreba mogu ugroziti zdravlje”, piše Maté u knjizi. “Ova i druge uvjetovane karakteristike rezultat su uskraćivanja djetetovih razvojnih potreba i osujećivanja Prirode. Kultura ih učvršćuje kroz potporu i nagradu, potičući ljude da obavljaju zadatke čak i ako su oni kronično stresni, pod okolnostima koje bi prirodno željeli izbjeći.
Moj radoholizam kao liječnika priskrbio mi je mnogo poštovanja, zahvalnosti, naknade i statusa u svijetu, iako je potkopao moje mentalno zdravlje i emocionalnu ravnotežu moje obitelji”, nastavlja. “A zašto sam ja bio radoholičar? Jer, ono što je proizlazilo iz mojih ranih iskustava, trebao sam biti potreban, željen i da mi se dive, sve to kao zamjenu za ljubav. Nikada se nisam svjesno odlučio na to, a ipak je to predobro ‘radilo‘ za mene, kako u društvenim, tako i u profesionalnim sferama.”
Dr. Gabor Maté nedavno je razgovarao s novinarom Yes Magazinea o svojoj novoj knjizi, o tome kako nas zaboravljene traume i neispravni obrambeni mehanizmi oblikuju kao odrasle osobe, ali i zdravstvenim implikacijama neobuzdanog kapitalizma.
Naslov knjige je Mit o normalnom. Koje su neke stvari koje prihvaćamo kao "normalne", a ne bismo smjeli?
Mnogo je uvjeta u društvu koji su potpuno neprirodni i nezdravi. A mi pogrešno mislim da je normalno uvijek zdravo i prirodno. Način na koji živimo, način na koji odgajamo djecu, način na koji porađamo, način na koji idemo na posao - svi pretpostavljamo da je normalan, a time i prirodan i zdrav. Ali to je pomalo poput proučavanja zebri u zoološkom vrtu. Možete proučavati zebre u zoološkom vrtu i naučiti ponešto o njima. Ali ne učite o njima onakvima kakvi oni jesu u kontekstu koji je za njih prirodno zdrav. Isto je i s ljudskim bićima. Pretpostaviti da je ovo društvo, budući da je ono norma sama sebi, prirodno i zdravo, je zbilja pogrešna i opasna pretpostavka.
To je jedan smisao o kojem pričam o mitu normalnosti. Drugi je da imamo ideju da su oni koji su bolesni nenormalni, a mi ostali normalni. Ja smatram da postoji široki spektar dobrobiti i bolesti koji se proteže kroz društvo. Ne postoje jasne granice između normalnog i abnormalnog.
I onda treći smisao u kojem to mislim je da ljudi koji su bolesni - mentalno bolesni ili fizički bolesni - nisu nenormalni. To su normalni odgovori na nenormalne okolnosti.
---
---
Koje su nenormalne okolnosti koje prihvaćamo kao normalne?
Znamo, primjerice, da stres kod trudnica ima ogroman utjecaj na biološki i emocionalni razvoj djeteta. Ipak, mnoge su žene, kad su trudne, pod užasnim stresom, u smislu posla i osobnog života, a liječnici ih uopće ne pitaju što im je to u životu stresno. Zatim je tu i odgoj djece. Roditelji dobivaju svakakve savjete o odgoju djece, poput uvježbavanja beba na spavanje, učenja da ih ne podižu noću ili tjeraju djecu da sjede sama ako su ljuta, stavljajući ih na čekanje. To se smatra normalnom praksom, a ipak potpuno potkopava zdrav ljudski razvoj. A tu je i školovanje. Mogao bih govoriti o svakom aspektu i razvojnom iskustvu, te istaknuti da, sa stajališta ljudskih potreba, to nije normalno. Ipak, oni se smatraju normama u ovoj kulturi.
Knjiga služi kao hitna kritika modernog života. Što radimo krivo?
Najveća stvar u kojoj griješimo je to što nam je suđeno da budemo povezani sa svojim osjećajima i da smo vjerni sebi. Ali baš kao u Vrlom novom svijetu, ljudi su dizajnirani da žele ono što društvo želi od njih; ne ono što je dobro za njih. U ovom društvu stvaramo očekivanja od ljudi da ne bi trebali biti autentični sami sebi, već da bi se trebali uklopiti u društvo. Da bi trebali potiskivati vlastite potrebe kako bi bili prihvaćeni. Da budu privlačni, a ne da cijene sebe onakvima kakvi doista jesu. Da se prilagode radije nego da stvarno znaju što misle. A posebno ženama da potiskuju svoje emocije radi zadovoljenja emocionalnih potreba svoje okoline. Da se ljudi trebaju baviti poslovima koji za njih nemaju smisla i svrhe. Međutim, njihov je jedini način da zarade za život prihvaćanje posla koji im na mnogo načina uništava dušu.
Prihvačamo kulturne ikone koje su potpuno proizvedene osobnosti - koje su proizvedene u smislu svog izgleda i u smislu svojih karaktera - a opet su naši heroji. Za nas su modelirani potpuno neautentični načini postojanja. Trebalo bi me zanimati koja holivudska slavna osoba s kim spava, kao da je to stvarno važno. A novine su pune ovakvih informacija. Ali o stvarima koje su stvarno važne, ne govorimo.
---
---
Očito je da je ova knjiga kulminacija ideja koje ste istraživali u svojim prethodnim knjigama i s kojima ste se borili jako dugo. Razgovarajte o svojoj središnjoj tezi i putu koji vas je doveo ovamo.
Ono što me zanima, kao liječnika, jest što promiče ljudsko zdravlje, a što ga narušava. I ono što nalazim jest da što se više čovjek odvaja od svog istinskog ja - bilo da je riječ o osobnim, traumatičnim ili kulturološkim razlozima - to će više bolesti imati. Za mene je to putovanje zdravlja. Tu je, primjerice, način na koji živimo u izoliranim stanovima. U posljednjih nekoliko desetljeća, diljem zapadnog svijeta, dokumentiran je i vrlo poguban porast usamljenosti. Usamljenost je jednako loša za zdravlje kao i pušenje, pokazuju mnoga istraživanja. A u Sjedinjenim Državama dvostruko više ljudi kaže da su usamljeni nego prije 20 godina. Dakle, kao liječnika, brine me koji su čimbenici u društvu koji promiču ponašanja ili situacije koje narušavaju zdravlje? Usamljenost je jedna od njih.
Putanja mog rada bila je promatranje stanja mentalnog zdravlja kao što je ADHD - kao što mi je dijagnosticiran i o čemu sam pisao u Raspršenim umovima - povezanost između fizičkog i emocionalnog stresa te bolesti - kao što sam prezentirao u Kada tijelo kaže ne - i traumatična osnova ovisnosti - opisana u U kraljevstvu gladnih duhova. U ovoj sam knjizi samo proširio objektiv da sagledam cijelu kulturu i kažem, koji su društveni, ekonomski i politički čimbenici koji pokreću sve ovo? I kakav je njihov utjecaj na ljudsko zdravlje? Kako možemo živjeti zdravo, čak i usprkos svom ovom stresu pod koji nas ovo društvo stavlja?
Kako je tijelo povezano s umom? Kako ono što proživljavamo i kako se odnosimo prema sebi utječe na zdravlje našeg fizičkog tijela?
Čak je i riječ "veza" netočna, jer implicira da su dvije odvojene stvari povezane. Um i tijelo nisu isto, ali su jedna cjelina. Ne možete imati jedno bez drugog. Postoje studije koje pokazuju, na primjer, da što više epizoda rasizma dožive crne Amerikanke, to je njihov rizik od astme veći. Stres zbog rasizma zapravo upali pluća i čini dišne putove suženima. Djeca čiji su roditelji pod stresom imaju mnogo veću vjerojatnost da će imati astmu. Emocionalna stanja roditelja utječu na fiziologiju djeteta. Zašto? Zato što su i rasizam i stres kod roditelja emocionalno vrlo stresni za individualni organizam, a te se emocije prevode u fiziologiju, jer si ne mogu pomoći da to ne učine, jer um i tijelo su nerazdvojni.
Ono što je ovdje frustrirajuće jest da je ova znanost opsežno dokumentirana već desetljećima. Nije kontroverzno, znanstveno, ali o tome se čak ni ne govori na medicinskim fakultetima. Na primjer, studija prije tri godine u časopisu Journal of Cancer pokazala je da što su simptomi PTSP-a veći kod žena, to je veći rizik od raka jajnika. Žene s teškim simptomima PTSP-a imaju dvostruko veći rizik od raka jajnika. Zašto? Jer se emocije ne mogu odvojiti od fiziologije. Te naglašene emocije potkopavaju imunološki sustav, uzrokuju upalu, pokreću kancerogene promjene i deprimiraju tjelesnu obranu. Zato što je emocionalni aparat ljudskog organizma sastavni dio hormonskog aparata, živčanog sustava i imunološkog sustava. Kada se nešto dogodi u bilo kojem od tih područja, to utječe i na sva ostala. U stvarnom životu nema odvajanja uma i tijela. Pa ipak, to razdvajanje je ukorijenjeno u zapadnom medicinskom razmišljanju, suprotno svim dokazima.
---
---
U nedostatku zdravih mehanizama suočavanja i holističkih načina za ozdravljenje i rast, na koje načine vidite da ljudi reagiraju na te pritiske i tolike traume?
Problem je u tome što kada su ljudi povrijeđeni u djetinjstvu, moraju pronaći načine da se nose s tim. Ti mehanizmi suočavanja kratkoročno su korisni, ali dugoročno mogu stvoriti probleme. Jedan mehanizam suočavanja s prevelikim stresom je da se dijete isključi, jer dijete ne može pobjeći ili promijeniti situaciju. Ako je moja majka pod stresom, ja sam kao jednogodišnjak pod stresom. Što da radim s tim? Rasipam pozornost. Isključujem se. Kasnije se to dijagnosticira kao ADHD, kao da imam tu genetsku bolest. Nemam bolest. Nije genetski. Imam mehanizam suočavanja koji je u nekom trenutku bio od pomoći, ali više nije od pomoći. Ako se vaši roditelji ne mogu nositi s vašim emocijama - jer su previše pod stresom, depresivni ili su previše orijentirani na ponašanje - onda obeshrabruju vaše izražavanje jakih emocija i vi tada potiskujete svoje emocije kako biste održali odnos s roditeljima. Koja je druga riječ za potiskivanje stvari? Depresija. Potiskujemo svoje emocije kako bismo preživjeli u našem okruženju. Kasnije nam se dijagnosticira takozvana bolest koja se zove depresija. Ipak, počelo je kao mehanizam za suočavanje.
Sve ovisnosti počinju kao mehanizam suočavanja. Oni su pokušaji ublažavanja boli. Za mene problem s ovisnošću nije "zašto ovisnost" nego "zašto bol". Ako pogledate zašto postoji bol kod ovisnika - bilo da su ovisni o drogama, seksu, pornografiji ili kockanju - ta bol uvijek potječe iz djetinjstva. I onda je ovisnost pokušaj da se nosi s tom boli, da se od nje privremeno pobjegne.
U obiteljima u kojima su roditelji jako potrebiti, u kojima su roditelji alkoholičari ili u emocionalnim problemima, dijete će se vrlo često snalaziti suzdržavajući i potiskujući vlastite emocije, kako ne bi smetalo roditeljima. To potiskivanje emocija kasnije se pokazuje u obliku autoimune ili maligne bolesti. Ovo nije puko nagađanje. To je čista znanost. Dokazano je mnogo puta. To je i razlog zašto žene imaju 80 posto autoimunih bolesti. Zato što su u ovom društvu one te koje su najviše obučene za potiskivanje vlastitih potreba i služenje potrebama drugih. Nije iznenađujuće da u Kanadi jedna domorodačka žena ima šest puta veću stopu reumatoidnog artritisa nego bilo tko drugi. Zašto? Jer je ona najtraumatiziraniji i najpotlačeniji segment stanovništva.
---
---
Prelazeći s pojedinca na kolektiv, kapitalizam predstavljate kao pozadinu mnogih naših mitova o normalnom. Što treba promijeniti?
Kapitalizam je sustav u kojem živimo, pa je zato to i sustav koji ja gledam. Usprkos svim svojim ekonomskim postignućima i znanstvenim otkrićima - koji su vrlo neravnomjerno raspoređeni, s puno nejednakosti, što je samo po sebi izvor bolesti - to je sustav koji se temelji na nekakvim pretpostavkama. Jedna je da je dobit nekolicine također dobrobit mnogih. To nije ono kako se ta pretpostavka prevodi u stvarnosti. Također, da su ljudi individualisti i natjecatelji. To nije naša priroda kao ljudskih bića. Zapravo, s evolucijske točke gledišta, da smo bili individualisti i natjecatelji, nikada ne bismo evoluirali. Razvili smo se kao socijalna bića u bliskom kontaktu jedni s drugima, s puno međusobne podrške.
Sada, ako razvijete sustav koji se temelji na suprotnoj perspektivi - jer takva je priroda ovog sustava - onda se grubo ogriješite o ljudske potrebe. I tako, da biste razumjeli što se događa na individualnoj razini, stvarno morate pogledati što se događa na makro razini. I ta se trauma stalno pojavljuje, ne samo u osobnim, nego i u drugim područjima naše kulture, poput politike. Dakle, stvarno moramo gledati širu sliku, a ne samo misliti da je bolest na neki način individualna devijacija. Ona je zapravo najčešće manifestacija sustava koji je kulturološki otrovan.
Ovaj liječnik ima milijunske preglede na Youtubeu, a upravo je napisao i novu knjigu - Mit o normalnome. ‘Bolest nastaje kada potisnemo sebe da nas društvo prihvati‘
Tipičan život u 2022. se često sadrži od provođenja 50-ak sati tjedno na poslu prožetim kroničnim stresom, uvijek na putu za promaknuće. Večeri se provode u kućnoj izolaciji, brinući se da stranci, pa čak i susjedi, stoje podalje od vašeg malog mirnog kutka. Zavaljeni na kauč ili u krevet, vrtite po Instagramu ili TikToku dok ne zaspite. Nešto s Netflixa šumi u pozadini, tek toliko da ne morate slušati vlastite misli.
Tipično, možda. Ali ništa od toga ne bi trebalo prihvatiti kao prirodno, tvrdi dr. Gabor Maté u svojoj novoj knjizi Mit o normalnom: Trauma, bolest i iscjeljenje u toksičnoj kulturi. Ovaj knjiga - napisana uz pomoć Matéova sina, Daniela -propisuje autentičnije ‘ja‘ koje se oslobađa očekivanja koja svijet ima od nas, nudi put do sreće, a...
