StoryEditor
Trendmisterij na misterij

Obožavatelji čudnih priča i ‘spielbergovskog‘ ugođaja, imamo pravu stvar za vas: pogledali smo novu znanstveno-fantastičnu seriju, mogla bi biti hit

23. travnja 2020. - 11:47

Stroj Devs iz nedavne istoimene znanstveno-fantastične serije dobio je konkurenciju. U Amazonovoj osmodijelnoj seriji “Tales From The Loop”/”Priče iz petlje” imamo također tajnovitu SF mašineriju, skrivenu u (podzemnom) postrojenju. The Loop je naziv tog stroja koji “otkriva misterije svemira” i uz njega su vezane priče/likovi serije, kako u uvodu obznanjuje njegov tvorac Russ Willard (Jonathan Pryce, svjež od oskarovske nominacije za “The Two Popes”).

Willardovo postrojenje se bavi “jedinstvenim istraživanjem” na polju “eksperimentalne fizike”. A da će se serija baviti pričama u/o vremenu, slutimo kad nas Willard pozdravi s “dobra večer ili dobro jutro”, ciljajući na različito doba dana, ali i same dane, jučer, danas i sutra, sjećanje na prošlost i vizije ili projekcije budućnosti.

SERIJA: Tales From The Loop; SF; SAD, 2020. KREATOR: Nathaniel Halpern ULOGE: Rebecca Hall, Jonathan Pryce OCJENA: ****

Vrijeme je centralna tema serije kreatora Nathaniela Halperna (“Killing”, “Legion”), nadahnute specifičnim slikama švedskog umjetnika Simona Stålenhaga.

Vrijeme i vremenske petlje koje će “Tales From The Loop” činiti zapetljanom, odnosno kompleksnom serijom koja je kombinacija antologijskog serijskog formata tipa “Amazing Stories” i filmske “short cuts” drame poput "Magnolije" ili "Babela".

Izraz “blink of an eye” ili “za tren oka” izgovaraju mnogi protagonisti u pričama o petlji koje su samostalne, ali i povezane, a naracija cirkularna i štafetna, s likovima koji su u jednoj epizodi sporedni, gotovo pa epizodisti ili čak statisti, a u drugoj bivaju promovirani u glavne, što odgovara kombinaciji usamljenosti i zajedništva kao podtemama serije.

Najbolja, četvrta epizoda, “Echo Sphere”, preslikava čitavu seriju kroz titularnu Sferu za jeku. Umirući djed Willard pokazuje unuku Coleu (Duncan Joiner) kako funkcionira sfera. Čovjek treba zaviriti u nju i uzviknuti neku riječ. Koliko se puta jeka te riječi vrati, tj. odzvoni, toliko će dekada on živjeti. Ovu epizodu je režirao Andrew Stanton (“Potraga za Nemom/Dorom”, “Wall-E”) i “pixarovski” dodir se osjeti.

U najboljoj sceni serije, pa i ovogodišnje serijske produkcije zasad, kako se jeka širi unutar sfere, tako montažni rezovi prikazuju različite stadije Coleova života, njegovog punog kruga koji će za tren oka proći i mala Loretta (Abby Ryder Fortson; “Ant-Man 1&2”), čiju odraslu inačicu, doznajemo već u prvoj epizodi, glumi Rebecca Hall. Scena je svojevrsna jeka uvodnih 15 minuta Pixarovih “Nebesa”, ali i prijašnje tri epizode serije, kao i naredne četiri budući da “Priče iz petlje” skaču naprijed-natrag u vremenu.

U šestoj epizodi, “Parallel”, vremenski skok je doslovan s obzirom da se Gaddis (Ato Essandoh), usamljeni gay zaštitar Loopa, nađe u paralelnoj dimenziji sa svojom “alternativnom” inačicom i zgodnim muškarcem (Jon Kortajarena) o kojem je maštao otkako je našao njegovu fotografiju u hoover-traktoru. S vremenskim skokovima, međutim, dolaze iskokovi u kvaliteti/zanimljivosti epizoda.

Nejednakost je odlika i ove serije koja polaganim ritmom ispituje strpljenje gledatelja, a tek djelomično isporučuje eskapistički “spielbergovski” osjećaj čuđenja u “Stranger Things” ili “Amazing Stories” stilu, kakav kao da je obećao Willard s uvodnim obraćanjem publici. Naravno, “sense of wonder” mogu izazvati prizori snijega koji pada od dolje prema gore (prva epizoda “Loop” u režiji izvršnog producenta serije Marka Romaneka), usamljenih sfera, tužnih robota i napuštenih traktora što lebde pola metra iznad zemlje.

Vizualnost je umjetnički primjerena Stålenhagovu predlošku. No, povremena vizualna i ina uzbuđenja (sedma epizoda “Enemies”, o “čudovištu na otoku”, tinejdžerski koketira s “Predatorom”) dijelu publike neće biti dovoljna da isprate do kraja seriju koja ima, hm, petlju da ne bude komercijalna i da u formi beskrajno duge ekspozicije presporo uvodi gledatelja u priču/e, riskirajući da neki od njih odustanu od gledanja.

Serijofilima savjetujemo da se naoružaju strpljenjem kao Rambo oružjem jer će im se to ovdje isplatiti, barem retroaktivno, za razliku od mnogih drugih serija. “Tales From The Loop” je uglavnom bolja serija s odmakom, kad završi i o njoj naknadno razmišljate, nego dok je gledate, djelujući otprilike kao sjećanje na neki trenutak koji je sve ljepši kako vrijeme prolazi, iako se nije isprve činilo da posjeduje takvu kakvoću.

Retrospektivno gledajući sve su epizode u službi veće cjeline, tako i one slabije. Želimo reći da je serija upečatljivija kao cjelovito, ne epizodično iskustvo i kao takva se i sama nameće za konkurenciju “Devsu”, jednako kako su njihovi strojevi konkurentni jedan drugome. SF kola venama “Priča iz petlje” pa je tako “kucajuće srce” Loopa, Eclipse, nalik sferi iz “Sfere”, Echo Sphere iz četvrte epizode podsjeća na smanjenu Zvijezdu smrti, a i lebdeći traktor iz šeste djeluje kao nešto što bi se moglo upogoniti u “Star Warsima”.

U vremenskim petljama serije nalaze se mnogi filmovi kao njezini SF utjecaji, od “Contacta” i “Interstellara” do “Arrivala”. Jodie Foster je kao redateljica osme epizode (“Home”) direktan link prema “Kontaktu”, filmu koji se također zanimao za odnose roditelja i djece unutar vremenskih/životnih krugova i same prirode egzistencije.

Iza četvrte epizode za “Tales From The Loop” je najznačajnija treća, “Stasis”, u kojoj se tinejdžerica May (Nicole Law) pita zašto neki trenutak ne može biti vječan i zašto ne možemo ostati u njemu, nakon čega uspijeva zaustaviti vrijeme kad se zaljubi da taj momenat traje zauvijek. Kreator serije razmišlja poput nje i usporava vrijeme kako bi ga sačuvao prije nego proleti “za tren oka”.

Horor prije horora

Mladići u sedmoj epizodi u kinu gledaju kultni crno-bijeli talijanski horor "La maschera del demonio" Marija Bave iz 1960., kao svojevrsnu pripremu za "stravu" koja će jednog od njih dočekati na otoku.

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 15:14