U današnje doba, kad nam toliko puno onoga što čujemo, vidimo, pročitamo i pogledamo djeluje kao deja vu, zaista je teško biti prepoznatljiv i svoj, a jedna od onih kojima to unatoč svemu polazi za rukom je Judita Franković Brdar, glumica koju je šira javnost upoznala u velikom domaćem filmskom hitu "Sonja i bik". Od premijere je prošlo deset godina, što nam je bio još jedan razlog da zamolimo Juditu da nam u našoj Ćakuli otkrije malo više o sebi i uputi nas u novitade, pa smo baš s tim detaljem započeli naš razgovor...
Deset godina nakon velikog hita "Sonja i bik" vi ste, čini se prema brojnim angažmanima, u punom zamahu. U kojoj su trenutno fazi vaši najnoviji projekti?
– Kad već spominjete "Sonju i bika", evo i jedne male trivije vezane uz film. Naime, ja uopće nisam trebala glumiti Sonju. S Vlatkom (Vorkapić, op.a.) već sam prije toga radila na projektu "Kad zvoni?", a onda smo napravile i predstavu "Judith French". Uloga koja mi je prvotno bila namijenjena je ona Nike Pofuk, koju je u filmu u konačnici sjajno odigrala Csilla Barath Bastaić. Taj je film pun sjajnih glumačkih bravura i u najmanjim ulogama, tu se vidi koliko je Vlatka sjajna redateljica; kod nje nema malih uloga, ona svakoj pristupa kao glavnoj.
Taj film je zaista nekako osvojio srca ljudi, kad god se ponovno prikaže na televiziji, odjednom imam pun inbox poruka (smijeh). A što se tiče novih projekata, u kina ovih dana dolaze filmovi "Punim plućima" Radislava Jovanova Gonze i "Dnevnik Pauline P." u režiji Nevena Hitreca. U nekoj skorijoj budućnosti stižu i filmovi "Sveta obitelj" Vlatke Vorkapić, "Iskupljenje" Sonje Prosenc, "Senoviti Mediteran" Ivana Jovića i "Ostrižena" Karle Lulić.
U filmu "Punim plućima", predstavljenom na Pulskom festivalu, tumačite lik Zorke, Hrvatice koja je otišla živjeti u Amsterdam. Jeste li ikad osjetili želju iskušati sreću negdje izvan granica naše zemlje? Jedno ste vrijeme živjeli u New Yorku. Je li vas nešto mamilo da ostanete...?
– Uvijek sam voljela putovati i istraživati, putovanja zaista otvaraju vidike, uče toleranciji, ali i stavljaju stvar u perspektivu. Moje su karte uvijek otvorene i kofer napola pakiran, ali isto tako znam da je zelenija trava negdje drugdje zelenija samo na slikama, u stvarnosti jednako je teško, pa i teže, uspjeti, izboriti se, napredovati. New York je prekrasan grad i nemilosrdan grad, sve vam nudi, ali i uzet će vam sve. Moja namjera nikada nije bila tamo ostati. Povod moga boravka tamo bio je ljetni glumački intenziv koji organizira William Esper studio. To je glumačka škola koja se temelji na glumačkoj tehnici Meisner.
U svom sam školovanju prošla različite glumačke tehnike, ali jako me zainteresirala Meisner tehnika, koju sam malo okusila na jednoj radionici u Zagrebu pa sam joj se htjela malo više posvetiti. I nisam pogriješila, škola je bila super i voljela bih se tom tehnikom pozabaviti i više. Mislim da je važno osvježiti znanje, vratiti se osnovama. U radu često završimo u glavi, u intelektualiziranju, a gluma zahtijeva tijelo i srce, slobodu u mišljenju i stvaranju, ne znati kamo ideš, umjesto sve znati. Upravo tomu mi služe izleti u druge zemlje, da obnovim znanje i da uvijek iznova shvatim da ništa ne znam (smijeh).
Zorka je, prema riječima redatelja Radislava Jovanova Gonze, pripadnica generacije koja je odrastala u analognom svijetu VHS-a i audiokaseta, ali se, poput drugih likova iz filma, nije uklopila u digitalni svijet. Je li, po vašemu mišljenju, život danas jednostavniji ili složeniji nego u analognom dobu i koje je od ta dva doba vama osobno bliže?
– Svatko, naravno, sudi iz svoje perspektive. Mladi danas ne znaju što znači život bez mobitela, a, evo, ni mi više (smijeh). Čini mi se da je ipak teže novim generacijama; sve im je dostupno i sve im je na dlanu, preopterećeni su informacijama i sve nevažno jednako je važno. Čini mi se kao da su u startu već odustali od svega, jer sve i jest i nije. Zaista im nije lako. Ali opet kažem, svaka generacija nosi svoju prtljagu, bori se sa svojim demonima. Svaka generacija iznjedri svoje pobjednike i pojede svoju djecu. Ono što mi se čini važnim jest da se čovjek okruži prijateljima, ljudima koji će ga poticati, koji će mu davati vjeru i nadu da se isplati živjeti život. I sanjati.
Apsolutno. Kad smo već kod snova, možete li nam otkriti nešto o projektima na kojima biste tek trebali početi raditi?
– U HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, preciznije u prostoru Exportdrvo, igra predstava "Yerma" F. G. Lorce, u režiji Rajne Racz. Riječ je o projektu koji me ponovno doveo u Rijeku nakon "Čeličnih magnolija" u režiji Renate Carole Gatice i u kojemu zaista uživam. Riječ je o prekrasnoj i magičnoj predstavi, prepunoj magije i rituala. Uz igranje predstava, starih i novih (uz spomenute dvije, tu su još "Mjesec dana na selu" u režiji Anastasije Jankovske u teatru ITD i "Potpuni stranci" u režiji Renea Bitorajca u Ludoj kući), čeka me jedan slovenski filmski projekt, kazališni projekt "Mašine igre" i film Karle Lulić "Ogledalo za slavuja".
Kako birate projekte u kojima želite sudjelovati? Privuče li vas nešto posebno u ulozi ili je riječ o pričama i porukama, redatelju i ekipi koja se okuplja na projektu...?
– Zaista mislim da sam u svojoj dosadašnjoj karijeri imala puno sreće i radila s divnim ljudima. Odigrala sam prekrasne i različite uloge. To mi je najčešće neka vodilja, da projekt bude drukčiji od onoga što sam prije radila. Volim se okušati u različitim formama i različitim ulogama. Težim tome da naučim i otkrijem nešto novo, neku novu misao, gestu, neki novi mišić u tijelu, neku novu reakciju ili neku novu akciju. Naravno, s vremenom se "potroše" velike geste i akcije, pa izazov postaje minuciozan, filigranski rad na karakteru. Mali smo prostor i u potrazi za izazovima brzo na svom putu udariš glavom u plafon. I zato mislim da treba birati projekte koji nas izazivaju u bilo kojem smislu. Treba u toj potrazi riskirati, pa i pogriješiti, zašto ne!
Nalazite li u svom užurbanom rasporedu mjesta za odmor i predah? Na koji se način opuštate, koje su vam omiljene aktivnosti za punjenje baterija?
– Apsolutno! Kad radim, jesam radoholičar, ali kad se odmaram, ultimativni sam dokoličar. Mislim da su odmor i dokolica važni i nužni saveznici produktivnog, kreativnog i ispunjenog rada i stvaranja. U glumačkom poslu, istina, nema reda i rutine, danas snimanje, sutra proba, pa predstava u drugom gradu i slično. I zato, kad imam slobodno vrijeme, volim red i rutinu, omogućavaju mi resetiranje i rad na sebi. Ovisno o tome koliko traje vrijeme između projekata, volim nekamo otputovati, čitati knjige, maštati o nekim novim projektima, listati albume sa slikama, otići na izložbu ili isprobati neku novu vještinu. Vrijeme koje uložimo u sebe nikada nije potrošeno.
Jednom ste priznali da ste velika obožavateljica pisane riječi i da guštate u čitanju knjiga. Biste li našim čitateljima otkrili koji zanimljiv naslov po vašem guštu?
– Knjige su uvijek oko mene, blizu mene i vraćam im se kao inspiraciji, bazi i utočištu. Imam različite čitalačke faze. Da smo razgovarale prije, recimo, pola godine, zatekli biste me u "young adault" čitalačkoj fazi, prije godinu samo poezija. Shakespeareove komedije i "Antonije i Kleopatra" su uz Virginiju Woolf trenutni repertoar.
Preporuku za čitanje ću uvijek rado dati i uvijek ih ima u izobilju, ali knjiga koju u posljednje vrijeme rado preporučam jest "Mladenka Kostonoga" Želimira Periša. Čudo hrvatske literature, nevjerojatno štivo, priča i likovi. Tako maštovit, slojevit, bogat, istodobno duhovit i tragičan roman dugo na ovim prostorima nismo imali. Vjerujte mi, želite ga pročitati, a kad ga pročitate, poželjet ćete to učiniti ponovno.
Osim po filmskim i kazališnim ulogama, u javnosti vas se najčešće spominje zbog vašeg prepoznatljivog stila. Tko ili što je na njega imao najveći utjecaj?
– Kod nas doma odjeća je uvijek nekako služila kao vokabular za kreativno izražavanje. Odjeća se razmjenjivala, prekrojavala, dekonstruirala i konstruirala. Marame su postajale haljine, hlače su postajale suknje i slično. Da se razumijemo, bilo je tu svega, kratkih majci preko hudica i sličnoga, ali uvijek sa stavom. Danas kad gledam neke fotke iz srednje škole, mislim si, o bože, ali ne bih ni za što to mijenjala. Moda treba biti zabavna, ne opterećenje.
Što biste, kad su u pitanju odijevanje, stiliziranje i kupnja odjeće, savjetovali onima koji teže prepoznatljivosti i ne žele izgledati poput svake druge osobe na ulici?
– Ma jednostavno, trebaju biti svoji i ne truditi se zadovoljiti tuđe kriterije. Danas je stvarno sve postalo pregenerički. Ideja i cilj da nekome budeš što sličniji, besmislena mi je i dosadna. Nečije pjegice, prevelik nos, zanimaju me posebnosti, ono što nekoga čini unikatnim. Vjerujem da je u osjetljivim godinama teško izdržati pritisak, posebno danas, ali koliko smo bogatiji s takvim ljudima i osobnostima oko sebe.
S obzirom na užurbani stil života, kako ostajete u formi? Držite li se nekog posebnog režima prehrane i vježbanja?
– Teško. Ali imam ljude kojima se obraćam u kriznim situacijama. Međutim da ne mislite da je u igri neka čarobna formula, moram se dobro oznojiti kao i svi drugi.
Možete li nam otkriti svoju beauty rutinu? Imate li neki poseban trik ili proizvod koji vas je oduševio u posljednje vrijeme? Možda neku beauty tajnu koju ste naučili od šminkerica na setu ili u kazalištu?
– Pravilo kojega se uvijek pridržavam jest pravilo moje mame, koja kaže da se ne može otići spavati da se ne skine šminka. To je ultimativno pravilo kojeg se držim i kad sam najumornija, nikad u krevet sa šminkom. Privatno se minimalno šminkam, podloga, maskara (i to ne uvijek), ruž. Ne tretiram lice s previše preparata (maksimalno tri) jer onda koža ne može raditi ono što treba, a to je da se sama obnovi. Od preparativne kozmetike posljednjih godina koristim Omotouch i Sache kozmetiku.
Riječ je o prekrasnim hrvatskim proizvodima kojima sam jako zadovoljna. Brend Omotouch također promovira face yogu, a možete se upisati na online tečaj. Kad imam vremena, vježbam i ja, i stvarno radi. Kad nisam prelijena, odradim masažu gua sha kamenom. Trik sa seta koji pamtim su ohlađene vrećice zelenog čaja koje idu ispod očiju za svježiji i naspavani izgled. Ali na kraju dana zaista nema magične formule, samo rad.
Imali smo vas prilike vidjeti u modnim kampanjama za Mango Sticky Rice i za brend Svoya. Biste li ponovili ta iskustva i u čijoj biste kampanji, čisto hipotetski, bez vremenskih i prostornih ograničenja, voljeli sudjelovati?
– Volim modu i modne kampanje jer su za mene one također neke uloge koje mogu odigrati i uvijek im pristupam na taj način, glumački. Vesele me i zabavljaju i volim ih raditi baš zbog toga.