StoryEditor
ShowbizMLADE UZDANICE

‘Na Alci me naglasak odao! Onda krene, pa čekaj mala, oklen si ti... Nisam mogla ni zamisliti da ću toliko ponosno govoriti: iz Sinja!‘: Petra Buljan o vatrenom krštenju na Novoj TV

1. ožujka 2021. - 10:01
Petra Buljan: Jako sam bliska s mamom, primijeti ono što nitko drugi nije, imam li loš dan, muči li me nešto i jesam li tužna. Ništa joj ne promakne...Marko Todorov/Cropix

Jedna je iz Iloka, a druga iz Sinja. Matea Ćorić (29) i Petra Buljan (26) nove su mlade uzdanice Nove TV i najgledanijeg informativnog programa u zemlji.

Ljubav prema pisanju i izvještavanju u njima je prisutna još od malih nogu i kao da su već tada znale da će jednog dana biti novinarke i raditi posao iza kojeg stoji itekako puno truda, odricanja, prekovremenih sati i neprospavanih noći.

Matea, vi imate manji staž na Novoj TV od Petre, došli ste 2019. Po čemu najviše pamtite te dvije godine koliko ste tamo?

- Na Novu TV stigla sam u poprilično intenzivnom razdoblju kampanje i predsjedničkih izbora. Nakon toga došla je pandemija pa potres. Izazovno i zahtjevno razdoblje, posebno za mene kao mladu novinarku.

Najviše ću zasigurno pamtiti po koronavirusu koji je promijenio naš način rada, promijenio je okolinu oko nas. Više ništa nije bilo isto, od organizacije rada u redakciji do rada na terenu.

Zapravo, na Novoj TV kratko sam radila u "normalnim" uvjetima jer ubrzo je stiglo novo normalno. I naravno, po potresu koji je preko noći drastično promijenio vizuru grada i život mnogih ljudi.

Sjećate li se kako je izgledalo vaše prvo javljanje uživo?

- Prije Nove TV radila sam na Z1 televiziji i tamo sam odradila svoje prvo javljanje uživo za jutarnji program. Znam da sam imala veliku tremu da ću zaboraviti naslov izložbe koju smo najavljivali, ali sve je prošlo dobro. Na Novoj TV imala sam prvo javljanje uživo preko ljeta, a tema je bila promjena vremena.

image
Matea Ćorić: Pozitivna trema uvijek je prisutna
Foto: Marko Todorov/CROPIX
Marko Todorov/Cropix


Imala sam veliko olakšanje kada je prošao live, osjećaj da sam probila led. Pozitivna trema uvijek je prisutna. Mislim da je to dobro jer to je znak da ti je stalo do toga što radiš i da želiš to izvesti na najbolji mogući način.

I vi ste izvještavali iz Banovine. Štoviše, zatekli ste se tamo za vrijeme najvećeg potresa. Je li vas bilo strah?

- Za vrijeme potresa bila sam u Sisku. Dogodio se taman u vrijeme novinarske presice. Svi smo istrčali van na ulicu, a ispred nas centar se pretvorio u ruševinu. Doživjela sam potres u Zagrebu, ali ovaj je bio duplo jači, tlo je doslovno plesalo pod nogama. Taj osjećaj još dugo neću zaboraviti.

Nije bilo vremena za strah jer on se ubrzo pretvorio u adrenalin. Bila sam tamo sa snimateljem Marinom Grgurevom. Prvo smo zvali svoju obitelj da čujemo kako su. Kada smo saznali da su dobro, Marino je uzeo kameru, ja mikrofon i počelo je najturbulentniji dan u mojoj karijeri.

Počele su izvanredne vijesti, nismo znali koliko će biti javljanja uživo jer smo se prilagođavali situaciji na terenu koja je iz minute u minutu bila dramatičnija. Osjećala sam veliku odgovornost jer sam znala da cijela Hrvatska prati što se događa.

Marino i ja trudili smo se da svakim novim javljanjem uživo prenesemo gledateljima najnovije i točne informacije. Puno je tih situacija bilo jako emotivno za mene, ali jedna mi se posebno urezala u sjećanje. Drugi dan od razornog potresa u epicentru potresa Strašniku snimala sam šest starijih gospođa.

One su '91. ostale bez svojih kuća zbog rata, a sada zbog potresa. Spavale su na natkrivenoj terasi. S njima sam imala dogovoren live za Dnevnik. Bez obzira na tešku situaciju u kojoj su se našle, nisu klonile duhom. Bile su toliko pozitivne, nasmijane, izbijale su takve šale da smo prije uključivanja uživo doslovno plakale od smijeha.

Znam da sam im netom prije uživo programa rekla: ''...Dame moje, kako ćemo mi ovo odraditi...'' Ali odradile smo. Nakon tri dana terena na Banovini ponestajalo mi je snage, ali Božica, Mara, Ljubica, Verica, Kata i Ljuba vratile su tu snagu...

Na koju ste priču u karijeri najponosniji?

- Zasigurno su tu priče s potresenih područja jer to je novinarski zadatak koji se događa jednom u karijeri. Isto tako, jako sam ponosna na reportažu o Zagrebačkoj županiji koju sam snimila u sklopu projekta Nove TV "Život u Hrvatskoj".

To je bila moja prva duža reportaža koju sam odradila u teškom periodu i posvetila sam je jednoj meni bliskoj osobi koja više nije tu...

Koju osobu još niste intervjuirali, a voljeli biste?

- Ima puno osoba koje bih u Hrvatskoj voljela intervjuirati ali jedna posebna želja ide preko granice Lijepe naše, a to je intervju s dobitnicu Nobelove nagrade za mir Malalom Yousafzai iz Pakistana, koja je preživjela napad talibana i postala simbol borbe za pravo na obrazovanje.

U vezi s kolegom

Vama se na terenu rodila ljubav. U vezi ste s reporterom HRT-a Borkom Brunovićem. Čime vas je osvojio? Jeste li mogli zamisliti da ćete dečka naći, praktički, na radnom mjestu?

- S Borkom sam u vezi tri godine. Upoznali smo se na novinarskom partiju. On je moja potpora, prijatelj i kritičar. Često zajedno gledamo svoje priloge i komentiramo što je dobro, a što može biti još bolje. Dobro funkcioniramo jer smo oboje u novinarskom svijetu koji je dinamičan i nepredvidiv.

Petra, na Novoj TV ste od 2017. Sjećate li se prvog pojavljivanja u javljanju uživo i kako je to izgledalo?

- Prvo javljanje sam odradila u svibnju prošle godine sa svečanog koncerta povodom Dana državnosti. Prethodili su mu mjeseci vježbe i rada, urednica mi je puno pomogla u pripremi pa sam se osjećala spremnom.

Trema se pojavila koji sat uoči javljanja, ali tu su uskočili meni dragi ljudi. Za tu prigodu su napravili transparente s nekim našim internim šalama i motivacijskim porukama, fotografirali su se s njima i poslali mi slike nekoliko minuta prije samog uključenja.

U tom trenutku sva je trema nestala, tako da je sve skupa super prošlo!

image
Matea Ćorić i Petra Buljan nikad neće zaboraviti izvještavanje s potresom pogođenih područja
Marko Todorov/Cropix



Koja vam je priča u karijeri predstavljala najveći izazov?

- Svaka priča zaista je izazov za sebe, baš kao i radni dan. No ništa se ne može usporediti s terenima na potresom pogođenom području. Možda mi je bilo najizazovnije ostati smirena u prvom javljanju nakon razornog potresa, kada sam svjedočila spašavanju zaposlenice iz gradske uprave u Petrinji.

Ostala je zatočena u urušenom uredu, ispod hrpe građevinskog materijala. Njezina obitelj je stajala u našoj blizini ne znajući je li im kćer živa, apsolutno sve je bilo u potpunom kaosu, tlo je podrhtavalo, a mi smo morali biti smireni, informirani i širiti važne informacije i upute, a nikako paniku.

Je li bilo teško u tim trenucima zadržati emocije u sebi i ostati profesionalan?

- Uh... Potres u Banovini je zaista priča koja ti se dogodi jednom u karijeri. Onaj razorni od 6,2 doživjela sam u centru Petrinje, na press konferenciji gradonačelnika Dumbovića zajedno s kolegama Pećom i Francom. Lagala bih kad bih rekla da sam osjećala išta manje od smrtnog straha u tom trenutku.

Šteta oko nas je bila ogromna, prašine je bilo toliko da smo kašljali, a odmah je bilo jasno i da ima ozlijeđenih. Mreže su se srušile, nisam mogla stupiti u kontakt ni s kim. Milijun stvari prođe ti po glavi, ali one sekunde kad sam stupila u kontakt s urednikom, bila sam spremna raditi.

Tu nema puno mudrolije, to je naš posao i moramo biti spremni za sve. Možda ljudi to ne shvaćaju, ali novinarstvo je profesija u mnogočemu slična vatrogascima, policiji, liječnicima, gorskoj službi spašavanja.

Kada se nešto događa, sam si sebi najmanje bitan. Imaš tu neku želju da ideš, radiš, pomogneš kako možeš i da parafraziram kolegu Marina, koji je također prošao sve te terene – voljela bih da se ovakve stvari što manje događaju, ali kad se događaju, neka sam ja tamo.

Ponosna na sinjske korijene

Posljednje dvije godine pratite sinjsku Alku što vas, vjerujem, posebno veseli, jer ste i sami iz Sinja.

- Moram priznati, srce je malo jače tuklo tih dana. Alka je za nas mlade u Sinju uvijek bila vrhunac ljeta, to su daleko najživlji i najveseliji dani u godini. Pomiješa se hrpa osjećaja – od ponosa na tradiciju, tog svečanog ozračja u gradu i prilike za zabavu. Izvještavanje s Alke mi zaista ostaje u lijepom sjećanju.

Inače, kada smo na terenu, puno ljudi nam zna prići da nas pohvale, kažu da nas gledaju ili pitaju za turske serije. Isto se događalo u Sinju dok smo čekali javljanja uživo, pa kada bih progovorila, naglasak bi me odao.

Onda krene – pa čekaj mala, oklen si ti... Nisam mogla ni zamisliti da ću nekom toliko ponosno govoriti – pa iz Sinja!

Kako se jedna Dalmatinka snašla u Zagrebu?

- Za mene nikad nije bilo dileme – oduvijek sam htjela studirati i ostati u Zagrebu. Volim sve što mi Zagreb pruža, tu sada imam hrpu prijatelja, poznanika, svoje običaje.

Radoholičar sam i odgovara mi ovaj ubrzani tempo života, ali ipak u Sinju je ono što mi je najvažnije, a to je obitelj.

image
Petra Buljan: Najveći kritičar je ipak moja mama, uvijek me upozorava da budem smirena
 
Marko Todorov/Cropix


Oni mi najviše nedostaju, propustim puno obiteljskih proslava, uglavnom me nema ni za blagdane pa se nekad znam uhvatiti u razmišljanju trebam li možda ipak spakirati kofere.

Gledaju li vas vaši na televiziji? Tko vam je najveći kritičar?

- Roditelji i sestre su se već naviknuli, njima je to normalno, posao kao i svaki drugi, samo je eto malo javniji. Mislim da je ipak najveći obožavatelj moja teta Zdenka, ona pogleda baš svake vijesti i Dnevnik - makar na pogledaj propušteno!

Zna baš svakog kolegu i kolegicu poimence! Najveći kritičar je ipak moja mama, uvijek me upozorava da budem blaga i smirena, a budući da smo jako bliske, primijeti ono što nitko drugi nije, imam li loš dan, muči li me nešto i jesam li tužna. Ništa joj ne promakne.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. srpanj 2021 01:59