Antonia Ćosić, urednica i voditeljica na HRT-u proteklih je tjedana zasukala rukave i primila se snimanja svog prvog dokumentarca Bijeli ljiljani koji donosi traumatične priče osoba koje se bore s depresijom. Prvi put skrbnici su dopustili snimanje 190 štićenika Lobor-grada, a sve s ciljem destigmatizacije psihičkih poremećaja i bolesti. Premijera je ove subote u 11:30 na Četvrtom programu naše državne televizije s dva reprizna emitiranja, u nedjelju u 16:30 te u ponedjeljak u 22:45 sati.
Kako je došlo do ideje o ovom projektu?
Dva tjedna tijekom ljeta 2022., izložba SVJEDOK, Lica Ukrajine 1994.-2022. Oleksandra Čekmenjova mogla se pogledati u Zagrebu. Kao radni zadatak u sklopu Informativnog medijskog servosa HRT-a dobila sam praćenje ove priče. Čekmenjev je jedan od vodećih suvremenih ukrajinskih fotografa. Dok je snimatelj snimao, zaustavila sam se ispred četiri fotografije iz serije nazvane Ljiljan na kojima su portreti pacijenata fotografirani 1999. na bolničkom odjelu za mentalno oboljele. Nešto toliko duboko, tužno i životno je izbijalo iz tih fotografija.
Iako svjesna da mi možda nikad neće odgovoriti jer je u Ukrajini, pokušala sam poslati mail Čekmenjevu. Saznala sam da su tijekom ruskih bombardiranja uništeni neki od odjela za mentalno oboljele, a zatvorenici su ranjeni ili ubijeni. Mjesecima kasnije nisu mi izlazile te slike paralelne patnje i nade iz glave. Glavna urednica Katarina Periša Čakarun uvijek potiče na ideje i inovacije pa sam joj ispričala o Domu za odrasle osobe Lobor-grad koji ima 70% korisnika oboljelih od shizofrenije, a prisutne su i demencija, depresija, poremećaji ličnosti, bipolarni i ostala teža psihička oboljenja. Ona je odlučila dati priliku i za snimatelja smo uzeli izuzetno vještog, okretnog i empatičnog Stjepana Kotarskog, a tonski snimatelj uz njega je bio Stjepan Beti. Kad sam javila Čekmenjevu da molim za blagoslov da njegov rad uzmemo kao inspiraciju i snimimo dokumentarni film, bio je izuzetno ljubazan i počašćen.
Bili smo spremni da će nas netko od korisnika odbiti, neće htjeti dati intervju ili da ga se snimi, a ako netko i pristane, možda će biti pretužan i neće se nasmiješiti pred kamerom ili fotoaparatom. Fotografkinju Dušku Stepanov smo upoznali kao izrazito senzibilnu i empatičnu. Svakom je pristupila blago i s razumijevanjem pa smo proveli nekoliko dana u Lobor-gradu prije snimanja. Sjedili smo s njima, plesali i šalili se, pojeli ručak, svi su nas primili u svoju sobu.
Dogovor je bio jednostavan, snimamo jedan jedini dan i da ne bismo nikog inkomodirali, bio je najmanji mogući tim - nas četvero s jednom kamerom i nekoliko Duškinih fotoaparata. Ponavljanja neke scene nije bilo niti je to moguće izvesti. Jedan korisnik je imao divnu misao, ali su taman "rondale" stolice pored njega, Stjepan je rekao da tu snimku ne možemo koristiti i da snimimo opet. Kad sam ga zamolila da ponovi riječi, samo se nasmijao "Pa sad sam Vam rekao". Probala sam objasniti da nam treba opet isto, ali je nastavio "Pa kaj niste slušali bolje". Shvatili smo da neće biti nikakvog namještanja jer oni su bolno i brutalno neposredni, možete samo dobiti njihovo iskreno mišljenje. Ako su loše, reći će da su loše. Ako su tužni, to će reći. Usudim se reći da su napredniji od nas, bez oboljenja, jer za istinu uvijek treba više hrabrosti. Ovih dana sam završila montažu s odličnim Sašom Petrićem koji je imao izuzetno strpljenja i nemoguć zadatak - da zajedničkim snagama od pet i pol sati snimljenog materijala, složimo 25 minuta suvislih priča.
Je li vam bilo emotivno slušati sve te priče koje nisu nimalo ružičaste?
Svaku, od ulaska u Lobor-grad do njihovog mahanja s vrata navečer kad smo se pozdravljali. Stalno smo bili puni suza. Iako je u dokumentarcu završio Miljenko sa svojim originalnim odgovorom na pitanje "Što bi on da ima sve novce svijeta?", pitala sam to pitanje često tijekom dana. Odgovori su me zapanjili jer su redom sve najjednostavnije stvari - od želje da se sutra ujutro popije prva jutarnja kava s prijateljicom do želje da jednog dana žive u stanu, točnije organiziranom stanovanju (što znači da su jako stabilni i uspješno se bore sa svojom dijagnozom) do želje da netko dođe porazgovarati s njima. Većina ljudi koji imaju djecu, poželjeli su da djeca budu dobro i da budu sretni u životu.
Kako ste ostali profesionalni i suzbili emocije? Jeste li nešto novo naučili snimajući dokumentarac?
Apsolutno razumijem pitanje i donedavno bih ga i sama postavila. Ali rad na ovom dokumentarnom filmu me naučio da mogu biti profesionalna i puna emocija. Neka pitanja sam korisnicima postavila kroz suze i možda to nekad prije u intervjuu ne bih priznala. Za veliku krhkost treba puno snage jer reći naglas "nisam dobro", "tužan sam" ili "dolazim iz Lobor-grada", potrebno je puno hraborsti, a ovi ljudi je imaju. Imat ću je onda i ja. Emocije su me preplavile, od tuge preko zahvalnosti do sreće, ponosa i divljenja prema tim borbenim ljudima. Dokumentarac sam odlučila napraviti s fokusom na njih pa možda nećete osjetiti sve što je snimateljski tim doživio. Ali ne želim gledateljima išta nametati. Osjetit će nadu onaj kome je trebalo nade. Naučit će što je destigmatizacija onaj kome je trebala ta lekcija u životu. Puštam da svatko uzme ono što mu u tom trenutku treba.
Je li bilo teško steći povjerenje i privesti ljude pred kamere da pričaju o svojim traumama i osobnim problemima?
Oni su se razveselili i HRT-ovoj kameri i Duškinom fotoaparatu. Među 250 korisnika, njih 190 je imalo suglasnost skrbnika da ih se smije snimati tog dana, 9.6.2023. Međutim, nama se dogodilo da su brojni "ulijetali" ispred kamere i htjeli pozdraviti nekog ili se fotografirati. Živimo u društvu punom stigme i tabua, nekim obiteljima je teško reći susjedima, kolegama ili prijateljima da im je član obitelji u "Lobor-gradu". Neki kažu da je na vikendici, u Irskoj, Njemačkoj, negdje uživa... Treba razumjeti te obitelji, a pored razumijevanja sve više raditi na smanjivanju stigme jer nema zdravlja bez mentalnog zdravlja, a osuđivanjem ljudi zbog problema koji imaju, produljujemo vrijeme do trenutka traženja pomoći, a ako ne traže pomoć čim prije, bolest će napredovati. Kao i sa somatskim bolestima, pravovremena reakcija je ključna. Ljude koji nisu imali suglasnost smo snimili, Duška ih je fotografirala i poslije smo te snimke izbrisali. Bilo je pretužno ponavljati im da ne smiju biti snimljeni pa smo odlučili da je ovo manje bolno njima.
Kakve ćemo sve priče vidjeti?
Na otvorenju Duškine izložbe s portretima iz Lobor-grada, došlo je toliko ljudi i odreda su imali divne reakcije. Naime, bili su prisutni korisnici Lobor-grad i brojne osobe iz javnog života koji su ciljano sjedili jedni pored drugih i porazgovarali. Posve jednako i ravnopravno. Prizor kakav nismo dosad imali prilike vidjeti, a do prije nekoliko godina, možda ne bi bio ni izvediv. Glumac Goran Grgić je rekao "Kakav spoj eksponiranih i sakrivenih ljudi. Prava inkluzija", a čini mi se da je Meri Goldašić rekla "Prekrasni ljudi teških sudbina". Time mogu sumirati što vas očekuje. Možda prije ovog niste čuli za Lobor-grad jer se često sakrivao od pogleda ljudi, možda su ga ljudi spominjali sa sramom u glasu. Mi smo ljude iz mraka obasjali reflektorima. Priče su im bolne, a pune nade, njihova borba je svakodnevna i ona najgora - bore se sami sa sobom. Za njih je uspjeh ustati se ujutro, umiti, počešljati i krenuti razgovarati s drugima.
Što vas se od svega najviše dojmilo?
Jedna priča iza kamere žene koja radi u Lobor-gradu kao rehabilitatorica. Četiri godine Nataša Klarić je pokušavala pomoći korisniku koji je želio vratiti kontakt s obitelji. Da se razumijemo, ona ne radi kao privatni detektiv. Ali je istraživala, kopala po društvenim mrežama, kumila i molila po ustanovama da joj daju neki podatak. Nakon četiri godine traženja, našla je brata i kontaktirala ga. Kad ga je dovela u Dom, korisnik je izgrlio svog brata i razgovarao s njim satima. Otada, kad god je vidi na hodniku, on viče "Ti! Ti si me spojila s mojim bratom. Moj brat je bio tu." Shvatila sam da ti ljudi nemaju radno vrijeme. Oni žive sa svojim korisinicima.
Kako se boriti protiv depresije i destigmatizacije u društvu?
Javno govoriti o tome, čemu i služi ovaj dokumentarni film! Što se više govori o prihvaćanju problema bez osude, to je veća šanda da shvatimo jedni druge i prihvatimo se takvi. Ali ništa ne ide bez edukacije. Ne možeš nekomu reći "Prihvati osobu s depresijom". Ali ako objasniš "Izrazito je teško biti osoba s depresijom jer oni ne biraju to stanje, aktivno se bore protiv svoje bolesti, ali njihova bolest ih sprječava nekad u osnovim životnim aktivnostima" i tako dalje i tako dalje, onda već postižemo nešto. Zato je važno dati što više prostora stručnjacima i edukaciji s naglaskom na ljude srednje i starije dobi jer mladi su, pod utjecajem nekih pozitvnih trendova, razvili potrebu za mentalnom higijenom te jasnom i glasnom verbalizacijom.
Jeste li i vi ponekad depresivni?
Treba razlikovati klinički depresiju i ono loše raspoloženje koje kolokvijalno nazivamo "deprom". Ovo prvo nemam, znam koji su simptomi, nisam ih osjetila. A ovo drugo, povremeno imamo svi. Suludo je željeti biti sretan cijelo vrijeme i kako kaže prof.dr.sc. Nataša Jokić-Begić "Trenutak kad smo poželjeli stalno biti sretni, osudili smo se na nesreću". Raznolikost raspoloženja u danu je normalna i odraz ispunjenog života. Loše raspoloženje me uhvati u situacijama nepravde ili kad mi se laže u lice. Strahovito me to oneraspoloži. Prođe me brzo. Uhvate me duži periodi ako bliska osoba iznevjeri moje povjerenje, ali životno. Kad se osjetim izdano. S time se teže nosim i dulje oporavljam.
Koji je po vama najbolji lijek protiv depresije?
Protiv kliničke depresije - čim brže razgovor sa stručnjakom i po potrebi, uzimanje terapije. A ova dnevna "depra" se rješava s blagim i nježnim ponašanjem prema sebi samom. Mislim da novije generacije ciljano traže aktivnosti u danu kojima će malo ugoditi sebi samima i dobro je imati to vrijeme u danu. Svatko si treba naći nešto svoje. Za mene je to najčešće dobar film, snimka stand-upa, razgovor s prijateljima uz hranu ili knjiga.
Radite užurban i stresan posao. Kako se riješevate stresa?
Svojevremeno sam volontirala na dječkoj onkologiji. Pored ljudi koji spašavaju živote, ne smatram svoje radne obaveze stresnima. Naravno da sam izložena svim komentarima jer je moj rad dostupan javnosti, ali svjesna sam da uvijek mora postojati postotak ružnih komentara. Borim se da razgovorom na internetu zadržimo osnovnu dozu pristojnosti, jer smatram da moramo paziti na siguran internet zbog djece koja tamo provode sate. Ali razdvojim što je "hejt", a što suvisla kritika, točnije korisna povratna informacija. Pored toga, zna biti nekog pokušaja induciranja stresa pa mi znaju komentirati da bi me trebalo više stresirati. Ja smatram da mogu biti izrazito angažirana u nekoj temi i dati sve od sebe da se riješi situacija, ali mogu pritom ostati mirna. Zbog toga me često pitaju za savjet kako se smiriti dok gori pa mislim da je na kraju dana zaključak da je dobro imati više različitih karaktera u radnom timu, a ovaj moj mirni posluži baš za to - smirivanje. A kad mene uhvati, e to je za alarm!