StoryEditorOCM
Showbizprelazak granica

Ana Rucner o životu u novoj državi: ‘Nisam znala hoću li preživjeti mjesec! Ali, ovdje mi je sada drugi dom‘

Piše Maja Kruhak/ JL
25. prosinca 2023. - 20:37

Naša poznata violončelistica koja je glazbene gene naslijedila od svojih roditelja, mame Snježane i oca Drage, posljednjih se godina angažirala na kineskom tržištu. Ana Rucner otvoreno govori o teškom putu koji je morala proći i velikoj neizvjesnosti pokušavajući se etablirati u zemlji koja ima različitu kulturu od one na koju smo se mi navikli. No, upornost joj se isplatila, danas uživa u plodovima svoga rada, pa ne čudi što svako malo ističe kako je Kinu i tamošnju publiku prigrlila kao svoje.

Uz Maksima Mrvicu, jedina ste koja je uspjela otvoriti vrata golemog kineskog tržišta. Mukotrpan je to rad i povjerenje koje ste morali steći. Kako je išao taj vaš put?

- Moj glazbeni put u Kinu počeo je 2011. godine kada sam nastupila na jednom od važnijih događanja, pred više od 150 milijuna Kineza, Global Gala Show-Spring Gala Festivalu u Pekingu, i tom prilikom osvojila vrlo vrijednu titulu ambasadorice turizma grada Pekinga. Do tog sam nastupa došla tada velikim trudim i radom, a na taj put pratila me tadašnjega menadžerica, danas nažalost pokojna, Mira Poljo. Njezinim odlaskom otišli su i mnogi tamošnji kontakti, pa sam jedno vrijeme ponovno tumarala sama. Išla sam korak po korak, nastup po nastup, snimanje po snimanje... i tako godinama. Nažalost, uvijek uz krive ljude koji su me pratili na tom putu. Na kraju sam uoči same pandemije korone potpisala petogodišnji ugovor koji je prekinut zbog lockdowna.

Od 2020. do danas održavala sam kontakte i držala kontrolu nad svojom karijerom s mojim Kinezima online i mogu reći da mi je to općenito bilo jedno od težih i izazovnijih razdoblja u životu. Ali, nisam odustajala. Na kraju sam ostala potpuno sama u komunikaciji s njima jer sam u doba pandemije, kada se od nas glazbenika nije moglo ništa zaraditi, ostala i bez dugogodišnjeg menadžera. Koliko god mi je bilo teško i često nisam znala kako ću preživjeti mjesec, nisam odustajala od svojih ciljeva, a pogotovo ne onih u Kini. Nekako vjerujem da sve što je trebalo otpasti od mene, otpalo je. Ma koliko god je bilo neizvjesno i teško u pojedinim trenucima, danas vidim da je tako trebalo biti. Jer, na kraju, jedino tko je zaslužan za svaki moj uspjeh smo moja vjera u to što radim, puno rada, golema upornost, strpljenje i ja sama, a iza čega stoji samo jedno - Bog i njegova velika milost, piše Jutarnji list.

image

Zagrebačka violončelistica oduševljava publiku na svim meridijanima

Luka Gerlanc/Cropix

Kada ste prvi put posjetili tu zemlju i kakvi su bili dojmovi?

- Prvi sam put sletjela na kinesko tlo prije skoro 15 godina. Odmah sam osjetila da je to zemlja u koju ću se vratiti. I tako je bilo.

Danas, nekoliko godina poslije, imate svoja omiljena mjesta koja posjećujete, trgovine koje obilazite. Kako vam prolaze dani?

- Najčešće mi je baza Šangaj, gdje održavam najviše koncerata i iz njega putujem u ostale susjedne gradove poput Hangzhoua i Suzhoua u kojima također održavam koncerte. Najčešće odsjedam u istom hotelu, u distriktu Songjiang, jer je tamo kvart koji već dobro poznajem. Sve mi je nadohvat ruke tako da kad imam slobodne dane, samo prijeđem cestu i uđem u omiljeni spa na masaže i kozmetičke tretmane, a u blizini su i dućani, voćarne, slatki restorančići, moj omiljeni Starbucks i sve što mi je potrebno. Dani u Kini mi prolaze prebrzo, bili oni slobodni ili prekrcati obvezama.

Set-lista uz odobrenje kineske vlade

Što tamošnju publiku najviše zanima, koji su njihovi interesi?

- Kineska publika je vrlo ugodna. Zahvalni su, strpljivi i jednostavni. Imam osjećaj da im donosim lijepu emociju te ih svakim novim koncertom sve bolje razumijem.

Po kojim kriterijima slažete svoju set-listu?

- Slažem je u dogovoru s menadžmentom, nakon čega ide na odobrenje njihove vlade. Često mi savjetuju koje nove kompozicije da pripremim, one svjetski poznate i tradicionalne kineske. Kad se jednom dogovori repertoar za određenu turneju, nema više promjena, dodavanja novih skladbi ili oduzimanja. Tu je vidljiva velika razlika u odnosu na Europu i koncerte koje ovdje održavam. Spontani momenti na masovnijim koncertima nisu baš prihvatljivi. Nedavno sam na jednom napravila to da sam se spustila među ljude i bez obzira na njihovo oduševljenje i ovacije, poslije sam dobila po nosu. Rečeno mi je da takve spontane izvedbe mogu raditi samo ako ih najavim te prođu odobrenje. Budući da nisam imala izbora, a takva komunikacija s publikom mi je vrlo važna, prihvatila sam to i sad mi na repertoaru ispod nekoliko skladbi piše "potencijalni silazak u publiku". To je potrebno radi sigurnosti nas glazbenika. Moram priznati da mi se to čak i jako dopalo!

image

U Kini se i spontanosti trebaju najaviti

Vanesa Pandžić/Cropix

U posljednje ste vrijeme počeli raditi i edukacije. Kako se pripremate za ulogu učiteljice?

- Moram priznati da nisam imala u planu taj dio u svojoj karijeri. Skoro pa nikada. Ali, eto, Bog ima veće planove od nas samih pa mi je omogućio i taj segment. Kinezi su gladni kvalitetne edukacije i njima je edukacija općenito vrlo važna. Na zahtjev menadžmenta počela sam održavati grupni masterclass po velikim školama koje imaju svoje koncertne dvorane. Na tim predavanjima pričam o glazbi, upoznajem ih s violončelom kao instrumentom i koristim svaku priliku da tijekom glazbenih izvedbi na platnu iza sebe promoviram Hrvatsku svojim videospotovima. Na taj ih način, osim glazbe, učim i o kulturi svoje zemlje.

Osim takvih masovnih masterclassa, imam i one ciljane za mlade glazbenike, ali i individualnu nastavu s violončelistima. Jako mi je lijepo raditi s njima i vidim da im mogu puno dati, prvenstveno ih naučiti da vole taj predivan instrument kao najboljeg prijatelja, brata ili sestru. Na satovima iz violončela nerijetko vježbamo pravilno disanje i grlimo instrument. Učim ih da, osim tehnike i sati vježbanja, prije svega moraju obožavati to što rade. Ako je tako, rezultati neće izostati. Ako nema obožavanja, mijenjaj profesiju. Nekad je takva istina gruba, ali bolja za pojedinca jer biti glazbenik nije posao, nego poziv.

sjesti na pločnik i promatrati ljude

Riječ je o nekom drugom svijetu, kulturi i navikama. Što vam se kod kineske publike najviše sviđa?

- Sviđaju mi se njihovo poštovanje, strpljenje i istinska radost koju mi pružaju. Na trenutke se čine jako povučeni i tihi, ali ja iz njih izvučem maksimum. S mojih koncerata moraju otići s najvećim osmijehom i radošću. Oni su mi možda i najveći izazov kao publika u karijeri.

Što pamtite iz dosadašnjih iskustava?

- Kada ne bi postajala jezična barijera, bilo bi mi puno lakše u komunikaciji s pozornice, ali budući da postoji, velik je izazov objasniti njihovoj publici da se smiju opustiti uz zvuke violončela i da mogu "poludjeti" ako to osjete. Upravo načinom izvedbe i ulaskom među njih to uspijevam. Pamtim puno takvih "borbi", kao i onu koju sam spomenula u prethodnom odgovoru kada sam na nedavnom nastupu skočila među njih. Taj žar u njihovim očima je bio nevjerojatan. Odmah su se opustili i koncert je dobio drugu dimenziju. Jest da su mi organizatori povećali osiguranje nakon toga, ali to samo govori o njima i njihovoj brizi prema nama glazbenicima.

image

Veze s Hrvatskom nije prekinula, ovo ljeto u Zadru

Luka Gerlanc/Cropix

Kako vam izgledaju dani kada ste bez obveza? Što vas je najviše impresioniralo vezano uz njihov način života?

- Takvih dana gotovo i nema jer kad i jesam slobodna, oni me zaokupiraju nečim, ali pronađem one trenutke samoće u kojima uživam. Uglavnom sjednem na pločnik na ulici s kavom u ruci i promatram ljude i ulice. To volim raditi otkad znam za sebe. Ima nešto neopisivo u tim trenucima...

Na tom tržištu imate i agenticu s kojom surađujete. Kako vas priprema?

- Uz mene stoji veliki tim ljudi. Uz moju agenticu Paris, koja je glavna, u timu imam osobnu asistenticu, nekolicinu drugih asistenata koji vode društvene mreže i one koji vode cijelu organizaciju oko mojih obveza. U našem su timu i prevoditelji, tehničari te, naravno, tim ljudi koji su zaslužni za šminku, frizuru i styling, snimatelji i fotografi. Moja Paris ima veliki tim ljudi i točno se zna što je čija obveza. Moja je obveza da sam zdrava, uvježbana i vesela. Ostalo rade oni. Pripreme za svaku turneju radimo mjesecima unaprijed. Od glazbe do scenografije i marketinških planova.

Očekivanja su stvar prošlosti

Koja su vaša očekivanja od tamošnje karijere?

- Prije sam imala veća očekivanja jer mi je sve to bilo nezamislivo i veliko. Kako sve više dolazim u Kinu i imam sve veće i zahtjevnije koncerte, ustvari, sva moja očekivanja su nestala jer sam i ona prva nadišla. Neka sve ide svojim tokom i bude onako kako treba biti. To je sve od mojih trenutačnih očekivanja.

Je li vam naporno putovati, sjediti satima u avionu s obzirom na to da često odlazite na tu destinaciju?

- S vremenom sam se u avionu naučila odmarati. Išla ekonomskom ili business klasom, za mene je put put i u glavi sam to tako posložila. Zavežem se, stavim povez na oči i isključim, sjedeći ili ležeći. Svejedno mi je. S takvom matematikom u glavi ništa mi nije naporno ili teško. Štoviše.

image

Ana Rucner, s violončelom po svijetu

Robert Fajt/Cropix

Imate li potporu našeg veleposlanstva? Koliko ste u kontaktu?

- Naše veleposlanstvo nalazi se u Pekingu, a moja baza je trenutačno Shanghai. Upoznala sam našeg veleposlanika Darija Mihelina, vrlo profesionalan i drag čovjek. Njegov dolazak na moj koncert dovoljna je potpora.

Snimili ste brojne videospotove koji su dobar alat za najavu nastupa. Koliko se ta snimanja razlikuju od naših?

- U Kini je za mene dosta toga nepredvidivo, ali njima nije jer oni točno znaju što i kako rade. Jedini potencijalni problem je naša komunikacija i različita shvaćanja istih stvari. Ali, danas se dovoljno dobro i dugo poznajemo da im se s lakoćom prepuštam u ruke jer unaprijed znam što mogu ili ne mogu očekivati. Dopuštaju mi moju kreaciju i uvažavaju ideje, što mi je bitno, te se odlično nadograđujemo. Snimamo odlične videospotove, kao i svaki koncert koji održim.

Snimanja mojih spotova i promotivnih materijala u Kini i Hrvatskoj imaju samo jednu zajedničku stvar, a to je da se napokon mogu baviti kreativnom umjetnošću. Oni rade sve ostalo i brinu za sve. Tako se jedino i može nešto postići. Timskim radom i podjelom poslova. Umjetnik bi trebao biti umjetnik i baviti se samo time. Meni Kina to omogućava i prvi put u životu mogu biti samo violončelistica i umjetnica, piše Jutarnji list.

image

Zanos interpretacije glezbe

Luka Gerlanc/
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. studeni 2024 04:15