Što se ono s proljeća na čvrstim grbavim stabljikama u imotskim vrtlima žuti? Nije maslačak, nije suncokret, ni ljutić, ni ovo, ni ono. E pa da vam otkrijemo, raštika je čudo, kako čujemo u Imotskoj krajini, u njoj je guštao i sam car Dioklecijan.
A bogme kola ovdje i priča da sva ta pomama za raštikom u Americi, plodu rada i glasovitog dr. Oza, kreće zapravo od sjemena koje su preko oceana sa sobom u zapećcima kufera, donjim gaćama i ređipetima lukavo prokrijumčarili dalmatinski gastarbajteri.
Kraljevski čips
– Nisu je valjda Indijanci prvi sadili. Možeš mislit. Ne bi reko. Ja mislim da je ona iz našeg dalmatinskog kraja uvezena. Koliko sam i ja čuo, naši su je ljudi tamo donijeli sa sobom kada su u Obećanu zemlju krenuli. Pa su za put spakirali i malo simena naše dalmatinske tradicionalne biljke hranilice i zasadili je u vrtliće.
Pa je gojili i kao podsjetnik na ostavljeni dom – veli nama Teo Klapirić iz Donjih Vinjana, jedan od njezinih najvećih hrvatskih uzgajivača.
Stoga, ljutio se, ne ljutio se, za nas je on kralj rašćike, čovjek koji je prvi u Hrvatskoj njezine opore listove stavio u kesice, od njih napravio i čips. Pa čips kao još jedan proizvod sa svog OPG-a uvezao s dehidriranom purom. I sve to putem domaćih trgovačkih lanaca proširio diljem naše zemlje.
Privilegij uživanja u ovoj kupusnjači tako više nemaju samo oni kojima je matere, ćaće, babe i dide sade u svojim vrtlima, kao simbol dalmatinskog krša. Zahvaljujući Teu, raštiku su otkrili Zagreb, Rijeka, Split, pusta mala mjesta diljem naše zemlje.
Jer šest tona je šest tona, i toliko s njegova hektara polja završi u kesicama spremnim za distribuciju na police trgovina.
– Kada kažeš Slavoncu da šest tona sadiš na hektaru zemlje, on bi se nasmijao. Njemu je to ništa. Ali u imotskom kraju hektar plodne zemlje u komadu, e to je već nešto, to je i puno, s tim se dade napraviti mnogo. I to ide u cilu Dalmaciju i na sjever Hrvatske, na Kvarner, Liku... Osim u imotski kraj.
Ni jedna iz dućana
Ni jedna rašćika iz dućana u imotsku kuću ušla nije, jer svaki Imoćanin uvijek goji svojih nekoliko stabljika rašćike. Pet, deset, 20, ali ima. Pa ćeš list za zime, tu do drugog miseca, ubrat i bacit u lonac. Pa ćeš ga nasić na sitno i bacit kokošima. Ali moraš ga imat – kaže nam Teo.
Daaa, svijet je otkrio raštiku, shvatio kako je zdrava, nužno potrebna, nutritivno savršena. U Americi za njom bogataši lude. Njihovi je kuhari u dućanima kupuju kao stabljike, iščupane iz zemlje s korijenom. I zato držimo kako nema šanse da je njihove gore list, jer da jest, ne bi se tako s njome ophodili, bahatili, čupali joj žilu, srž, srce.
Ne, ne bi je bacali uludo. Znali bi da ona daje i daje, i nanovo iduće godine opet kreće s novim “porodom”. I zato stoji teorija kako je naša. I da su je naši stvarno tamo i prenijeli kako bi u najcrnjim danima, kada glad stisne, uvijek nešto kripno imali za pojist. Tada se za njom pomame i oni kojima njezina žilavost, čvrstoća, oporost, gorčina, čak i žestina, nisu baš mile i drage.
– Rašćiku ili voliš, ili ne voliš – kaže Teo.
Ali činjenica je da u našoj Zagori i na otocima od Zadra do Dubrovnika, pa i vrtovima gradskih kuća s periferije, često biva makar jedna stabljika za gušt i potribicu. Zato Teo u svom rasadniku uvijek ima i koju sadnicu za svog Matu, Peru, Jozu, Stipu, Antu, Juru...
Ona samu sebe zaštiti
– Čudnovata je to biljka, sad je se na proliće ne isplati sadit jer čim dođe toplina, vrućina, ona samu sebe zaštiti. Nije za jist. Otvrdne, izgubi vlagu. Liti nije dobra za kuvanje.
Tek iza Velike Gospe, kada nadođu hladnoće, krene njeno vrime. Kada bi je sad iša sadit, samo bi je bacija. Ili bi je gojija za sime. Sadim je krajem šestog miseca, tako da je već do prvog devetog možeš brat koliko oćeš, i koliko ti triba za prodaju.
A interes za njom samo raste. Po jednoj stabljici možeš ubrat tri kile listova, i tako kreneš red po red, i dok dođeš do zadnjeg, onaj prvi je već opet rodio. Do Nove godine berem je intenzivno, ali sada sam već ušao u problem, ljudi bi je tili imat u dućanima i do trećeg miseca. A ja je nemam, moram se sad time pozabavit – veli Teo.
Za raštiku žilavicu ne možeš vjerovati da se u nekim trenucima ponaša kao dama. E pa joj smeta kiša, ne podnosi vodu, neće tada da raste, trune. Na suncu, kada nastupe veće vrućine, izbacuje cvijet. Žut, pun sjemena. A od lista ništa. Ali kada opali zima, e tada je najjača. Kada je najledenije, ona se pokaže u najboljoj svojoj životnoj ulozi.
– Ja bi za sebe rekao da sam jedan od njezinih najvećih proizvođača, eto jedini koji je tako pakira. Niko je ovako ne prodaje. Neki su pokušavali raditi, neki je i sade oko Zagreba, ali ne znam da je iko komercijalno za u kesice ubrao. Ova moja ima i papire, bar-kod, certifikate, mjesto rođenja, ona je prošla i analize.
Niko prije mene nije se savjetovao sa stručnjacima s Instituta, koji su dvije godine provodili istraživanje da bi otkrili kako je treba uzgajati. A da dade najbolji urod. Znaš kako to babe rade, sačuvaju sime, bace ga, pa di se onda uvati, svaka ima svoj sistem. Ali kada je radiš profesionalno, plantažno, komercijalno, moraš voditi računa o puno parametara – govori.
I tako je nakon istraživanja otkriveno kako je za nju idealan omjer: udaljenost stabljike jedna od druge svakih 25 centimetara, i 70 cm od reda do reda. Teo je u biti stvorio proizvod. Znači, fini artikl u kesici od pola kila, koji u njoj može trajati deset dana.
Poslužena i na Posljednjoj večeri
– Jer rašćika kojoj okineš lišće i staviš je u prodaju na banak živi taj dan, i ako se ne proda, onda je moraš pojist odma ili baciti kokošama. Eto, ja sam baš ponosan da sam tako nešto uspija i da sam ovu našu tradiciju diga na još viši nivo – kaže.
A onda je krenuo u još viši, tako da će njegova prva ovogodišnja rašćika na kesici nositi oznaku “Dokazana kvaliteta”. To znači da je prošla dodatne kontrole, certificiranja, ispunila zadana traženja. I dobit će pritom preporuku za kupnju Ministarstva poljoprivrede.
Postupak je još u tijeku, no u svakom slučaju daje lijepu budućnost. I što je još s rašćikom smišno. Nikada nije ista. Kada imaš oko 20 stabljika, tada, veli Teo, ne primijetiš neke velike razlike.
– Ali kada posadiš 20 tisuća, onda imaš jednu crvenog lista, jednu tamniju, pa ricastu, manje ricastu, slađu, žešću, svakojaku. Ona je kupusnjača i sime joj se kroz godine izmišalo, iskrižalo s kupusima. S njom je problem jer joj sime ne možeš kupiti. Ja imam svoje, uvik na proliće ostavim dio.
Mogla bi se ona i u Istri uzgajat, mislim da bi joj njihova zemlja pasala. Ali imaju problem sa simenom. A kod nas je to oduvijek u obitelji. Kod mene to nije samo prodaja i komercijala. To je i ljubav.
Više bi ja dobija od imotske paprike roge, viša joj je cijena na tržištu. Ali ne možeš ti kada ti je rašćika ono naše. Po nečemu trebaš biti poznat, eto za mene svi znaju da sadim rašćiku – iznosi nam Teo poemu o raštiki.
Na zeljavi četvrtak
Na zeljavi četvrtak njome zamiriše cijela Imotska krajina. Baci se na lešo, bude kao varivo, a la blitva, u ostale dane u nju ugazi suvo meso, janjetina, sjedini se s purom, s kumpirima, neki dodaju pome pa bude ka šalša. Kaže Teo, mora bit dobra, pa i Isus je u njoj na Posljednjoj večeri uživao. Barem se tako priča po Imotskoj krajini. Klapirić je zadovoljan, ima on i svoje drugo zelenje na prodaju, lubenice, salatu, selen, petrusimul. Ali rašćika je rašćika.
– Držim uvik istu cijenu, zadovoljno je uberem, prodam, ona nestane. Opet zasadiš i život ide. Znam ja, doći će i neki drugi proizvođači, bude to s vrimenom. Ali dok oni krenu, ja sam svojoj već donio oznaku kvalitete. Uvik moraš mislit naprid. Zato su je naši stari i gojili u vrtlima. Jer kad ničeg nije bilo, ona je stala kao spas. Pa kako je nećeš onda volit – kaže Teo Klapirić.