Vjerojatno nema dvora ili terace u našem priobalju i na otocima na kojem za ljetnih mjeseci nećete pronaći posađen barem pokoji điran, ili pelargoniju, što je stručni naziv ove vrste. Iako je riječ o omiljenoj ljetnoj cvjetnici koja se uzgaja u mnogim područjima, ipak je tijekom godina postala prepoznatljiv simbol upravo priobalja.
Jarkocrveni điran i danas je u sjećanju mnogih, kao vrsta koja je uz gariful (karanfil) i šparogu bila neizostavan element mnogih primorskih vrtova. Baš nedavno me prijatelj upitao što posaditi u staru kamenicu koja će krasiti jedan šoltanski dvor. Moj je odgovor bio upravo điran.
Zbog svoje dugotrajne ljetne cvatnje te iznimne otpornosti prema jakom suncu, ova je vrsta apsolutni favorit među ljetnim vrstama.
Pripada porodici Geraniaceae, a potječe iz Južne Afrike, odakle je u 18. stoljeću prenesen u Europu. Od tada se stalnim oplemenjivačkim radom dobivaju brojne nove sorte.
Uspravni i viseći
Osnovna podjela đirana je na one uspravnog rasta (Pelargonium zonale) te na viseće (Pelargonium peltatum), kojima prednost treba dati kod sadnje u visećim posudama s obzirom da razvijaju i do metra duge grane koje se ljeti okite brojnim cvjetovima.
Listovi su im okruglastog oblika, kod onih uspravnog rasta prekriveni brojnim sitnim dlačicama, tamnozeleni, dok su kod visećih svjetlije boje, glatki.
Iako sve svoje kvalitete pokazuju na punom suncu, podjednako će dobro uspijevati i u laganoj sjeni, a preferiraju uzgoj na laganijim, pjeskovito-ilovastim tlima. Kod sadnje u posudama, možete kupiti i specijalnu mješavinu namijenjenu uzgoju đirana.
Sadi se na otvoreno kada se temperature zraka povise, u priobalju već od sredine travnja, a u kontinentalnim područjima u svibnju, kada prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva.
Tijekom razdoblja intenzivnog rasta zalijevamo svakodnevno, a od početka lipnja i prihranjujemo jednom tjedno gnojivima namijenjenim za prihranu cvjetnica (gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija u odnosu na dušik).
Najbolje je koristiti tekuća hranjiva koja se primjenjuju zajedno sa zalijevanjem i čiji je učinak trenutačan. Kako bi se osigurala dugotrajna cvatnja, potrebno je i redovito uklanjati ocvale cvjetove, čime ćemo u bogatoj cvatnji uživati sve do kraja listopada, a ponekad čak i dulje.
Štetnici i bolesti
Najčešći štetnici pelargonije jesu lisne uši, najčešće zelena breskvina uš (Myzus persicae). Njihovu ćemo prisutnost najlakše uočiti na mladim listovima. Te se uši hrane sisanjem biljnih sokova, što oslabljuje biljku, koja tada manje cvate. Uz lisnu uš, na listovima se uvijek nalaze i gljive čađavice, koje se razvijaju na mednoj rosi što ju luče uši.
Čest nametnik na pelargonijama je i bijela mušica. Njezinu prisutnost najprije uočavamo na naličju listova. Osim što izravno oslabljuje zaraženu biljku, može prenijeti i jednu od najopasnijih bolesti pelargonije – palež, čiji su uzročnik razne, oku nevidljive gljivice.
Zadnjih godina se često dogodi da već sredinom ljeta đirani izgledaju "otužno", smanjene lisne mase, požutjelih listova koji vise na biljci.
Ne postoje učinkovita sredstva kojima bi se ova zaraza mogla suzbiti u potpunosti, pa je potrebno pridržavati se nekih higijenskih mjera kako bi se barem pokušalo spriječiti ovu bolest i to primarno kod proizvodnje presadnica – korištenje sterilnih supstrata i posuda, preventivno zalijevanje mladih biljčica zaštitnim sredstvima... Ako smo imali tu "nesreću" i kupili već zaraženu biljku, nažalost, malo toga možemo učiniti.
Od stare biljke uzgojite novu
Zato, ako smo imali biljku dobre vitalnosti, bez znakova bolesti, najbolje je od nje uzgojiti presadnice za sadnju sljedeće godine. Najbolje vrijeme za to je rujan, no reznice se u pravilu mogu uzimati i tijekom cijele godine, čak i zimi, s tim što je razdoblje ukorjenjivanja tada dulje.
Reznice dužine 8-10 cm režemo oštrim nožem, nikako škarama koje gnječe tkivo, te s njihova donjeg dijela uklonimo sve listove, a gornje prikratimo na polovicu.
Ukorjenjuju se u smjesi treseta i pijeska ili u nekom kupovnom supstratu. Posudu s reznicom prekrijemo plastičnom vrećicom i redovito orošavamo, uz povremeno prozračivanje kako ne bi došlo do truljenja. Za otprilike tri-četiri tjedna dolazi do razvoja korijenja, pa tada mlade biljčice presađujemo u veće posude u kojima se uzgajaju do sadnje sljedećeg proljeća.