Lučanska šljiva najpoznatija je autohtona voćna vrsta u cetinskom kraju. Odnedavno o lučanskoj šljivi postoji i prva znanstvena publikacija, koja je u Alkarskim dvorima predstavljena Lučanjanima, Sinjanima i drugoj zainteresiranoj javnosti.
Autori su znanstvenici sa Sveučilišta u Splitu: prof. dr. Frane Strikić, doc. dr. Josip Gugić, doc. dr. Vedran Poljak i doc. dr. Mario Bjeliš. Uz njih je o lučanskoj šljivi govorila i mr. Ivana Župić, viša stručna savjetnica u Upravi za stručnu podršku razvoju poljoprivrede.
Znanstvena priča o lučanskoj šljivi, koja se u tom sinjskom naselju uzgaja stoljećima, "zakotrljala" se 2018. godine, kada su Strikić, Gugić i Poljak, podrijetlom iz cetinskoga kraja, i zajedno s njima Neretljanin Bjeliš, svi sa Sveučilišta u Splitu – tada pri Sveučilišnom odjelu za studije mora, pokrenuli projekt "Istraživanje proizvodnog i tržišnog potencijala lučanske šljive", koji su financirali Splitsko-dalmatinska županija i Grad Sinj.
Povećan interes
– Ovo prvo znanstveno istraživanje povećalo je interes za uzgojem lučanske šljive. Inicijativa koju je 2018. godine pokrenuo prof. Strikić ljude vraća izvornosti. Kao osoba koja je svakodnevno profesionalno u kontaktima s poljoprivrednicima, ja im savjetujem da pri podizanju novih voćnjaka sade ono što na našem terenu najbolje uspijeva. Provedena istraživanja o lučanskoj šljivi, navedena u ovoj publikaciji, upućuju da se treba vraćati tradiciji i njegovati ono najbolje što smo imali, a to je u ovom slučaju upravo lučanska šljiva – kaže Ivana Župić.
– Ova publikacija, koju smo nazvali monografijom, prvi je znanstveni spomen lučanske šljive. S kolegama Gugićem i Poljakom, kao trojac iz cetinskoga kraja, te uz pomoć kolege Bjeliša, prijavili smo se na županijski natječaj i odlučili pokrenuti istraživanje lučanske šljive. Ova je šljiva stigla u cetinski kraj najvjerojatnije tijekom velike seobe prije više od tri stoljeća. Ona je po svojim svojstvima istovjetna vrsti šljive koja se uzgaja u Rami, a na minimalne razlike utjecale su mikroklimatske okolnosti.
Kao nositelji ovoga projekta i autori ove znanstvene publikacije o lučanskoj šljivi, zahvalni smo svima koji su nam pomagali, Splitsko-dalmatinskoj županiji i Gradu Sinju kao financijerima projekta, upravi Sveučilišta u Splitu, koje nas je podržavalo, a posebnu zahvalnost upućujemo mještanima Lučana i njihovu Mjesnom odboru, na čelu s predsjednicom Ljubicom Đipalo, koji su nam bili domaćini na terenu – kazao je Frane Strikić.
O pogodnosti Lučana kao mikrolokacije za uzgoj ove vrste šljive, dokazano otporne na biljne bolesti, govorio je Mario Bjeliš.
– Najčešća i najpoznatija virusna bolest šljive je šarka, od koje lučansku šljivu na njezinoj izvornoj lokaciji u Lučanima štite specifični mikroklimatski uvjeti. Kod više od 90 posto uzoraka koje smo tijekom ovoga istraživanja uzeli u Lučanima bilo je slobodno od zaraze. Razlog tomu vidimo u niskim temperaturama u Lučanima tijekom zimskih mjeseci, i preko minus 20 Celzijevih stupnjeva, od kojih stradavaju jajašca lisnih ušiju koje su prenositelji virusne bolesti šarke. Zbog toga je kemijska zaštita lučanske šljive puno manjeg opsega nego kod drugih voćnih vrsta – kazao je Mario Bjeliš.
Svježa je najukusnija
– Lučanska šljiva najukusnija je ako se konzumira svježa, tek ubrana. Ona je nutritivno među najzdravijim voćem. Odličan je izvor vitamina i minerala, a konzumacija zastupljenih antioksidansa sprječava prijevremeno starenje, smanjuje rizik obolijevanja od raka pluća za više od 30 posto i pojavu artritisa za više od 40 posto. Osim u svježem stanju, lučanska šljiva odlična je i za preradu pa se od nje mogu raditi sok i kompot, može se sušiti, prerađivati u pekmez i džem, a poslije fermentacije ekstrakcijom se dobiva alkoholno piće, poznata rakija šljivovica – nabrojio je Vedran Poljak.
O tomu isplati li se ulaziti u proizvodnju lučanske šljive, govorio je Josip Gugić.
Odmah treba reći da je proizvodnja lučanske šljive potencijalno rentabilna. Posebno ako se ide u što veću fazu prerade i na taj način ostvaruje dodana vrijednost. Problem je što se šljiva kao voće u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u ovom konkretnom slučaju u Lučanima, uzgaja uglavnom ekstenzivno. U Hrvatskoj su glavna uzgojna područja Lika, Gorski kotar, Banija i istočna Slavonija.
Prema statističkim podacima iz 2017. godine, ovo voće u Hrvatskoj uzgajalo se na skromnih 4360 hektara, a s prinosom od 1,88 tona po hektaru na začelju smo Europe. Neke nama susjedne zemlje od izvoza šljiva i njihovih prerađevina ostvaruju i više od milijardu eura godišnje – kazao je Josip Gugić i podsjetio da je upravo u području poljoprivrede pokrenuta suradnja Sveučilišta u Splitu i Grada Sinja, u koji je izmješteno sjedište Studija mediteranske poljoprivrede.
Stotine stabala
Lučane su naselje s nešto više od 600 stanovnika, smješteno u dolini između brda Radošić, Šušnja i Gaja; iznad se uzdiže planina Plišivica, a sredinom doline protječe potok Sutina, koji upija lokalne izvore. Ukupna površina Lučana je 14,6 kilometara četvornih, od kojih 250 hektara otpada na obradivo zemljište.
Od voćnih kultura najzastupljenija je lučanska šljiva, koja se uzgaja na 5,76 hektara, s prebrojenih 2244 stabla na organiziranim nasadima. Ovoj brojci treba pridodati još na stotine stabala tradicionalno posađenih šljiva uz rubove obradivih parcela ili rubove šuma.
Iako nekog velikog potencijala za ekspanziju lučanske šljive nema, pa se tom voćnom vrstom ne može računati na konkuriranje velikim proizvođačima u prekograničnim susjedstvima, mogućnosti za razvoj u lokalnim okvirima nisu male. Dokazani mikroklimatski uvjeti koji izvanredno pogoduju uzgoju lučanske šljive slični su i u susjednim naseljima Suhaču, Karakašici, Hrvacama, ali i širem okruženju.
Skupina znanstvenika napravila je prvi korak, prvom znanstvenom publikacijom pokazala daljnji mogući razvojni put lučanske šljive, ukazala na potencijal toga voća. Sada je na potencijalnim voćarima i onima koji bi ih trebali poticati pri podizanju novih nasada da oni u praksi pokažu što hoće i mogu.
