Počela je jematva na Pelješcu. Vinogradima su se od rana jutra razmilili vrijedni ljudi. Na međama se gomilaju prepune kašete, piše Dubrovački vjesnik.
Kako se sunce podiže i sve je toplije, tako je sve bliže vrijeme marendi.
Zato žurimo pronaći čeljad u poslu raspoloženu za priču.
Nedu Levantu u njegovim vinogradima oko Putnikovića u branju zrelog grožđa pomažu dva najamna radnika, Enver i Sejo, obojica iz Tuzle. Zastao je na momenat progovorit‘ s nama. Javio se starom prijatelju Jozu Rabušiću, a mi ‘uletjeli‘ u scenarij preko vinove loze koja još nije obrana.
BLIŽI STAROSTI NEGO MLADOSTI
Nedo je malo zastao, sažvakao i ispljunuo koru grožđa, zapalio cigar i nalaktio se na štap koji vinovu lozu drži uspravnom. Dobro dođe umornim leđima.
- Da je lak, svatko bi se bavio ovim poslom - mudro zbori, dok Enver i Sejo nastavljaju brati zrele grozdove. Obojica su u zrelim godinama, bliži starosti nego mladosti. Njima se isplati doć‘ u nadnicu na Pelješac, naši neće. Godinama je stvar ista - najveći je problem naći radnu snagu.
Ali Nedo se s tim ne muči. Ima i dva sina u snazi, pomognu. Tu je i njegova vrijedna supruga. Imaju tri hektara zemlje pod vinovom lozom.
- Devedeset posto sam siguran da mi se djeca ovim neće bavit. Vidjeli su kako to izgleda... A ko zna, možda se što i promijeni - zdvaja.
VINO JE LUKSUZ
Na pitanje koje su to sve vrste grožđa koje ima u vinogradima, nabraja:
- Ima maraštine, pošip smo pobrali, ima grk, plavac... Slador je momentalno 17. To je za ovu godinu dobro, s obzirom da je bila suša. Radi suše je manji slador jer je loza patila, nije bilo dovoljno vode - objašnjava čovjek čija se obitelj generacijama bavi uzgojem vinove loze. Svo grožđe predaje u Poljoprivrednu zadrugu Putniković jer je i sam zadrugar.
- I djed i pokojni otac, svi su se bavili vinogradarstvom. Ali sve je manje ljudi koji se hoće s ovim bavit‘. Prvo zbog nesigurnosti, a drugo zato što je vino došlo luksuz, a ljudi se najprije odriču luksuza. Vino ne moraju piti, a kruh moraju jesti. Drukčije je vrijeme došlo, druge su ovo generacije. Svi idu vani.
Koliko se puta sagnete u danu dok berete grožđe?
- Puno! Nisam brojao, ali jesu moja leđa. Već sam ih dvaput operirao - kaže.
A može li se živjeti od grožđa?
- Može, ako se ima malo veća količina. Ako je mala, onda ne može.
Njemu je ovo jedini posao i jedini izvor prihoda. A loza uvijek traži da se oko nje radi.
- Cijelu godinu oko nje ima posla. Nema, kao kod drugih kultura, odmora od mjesec dana, da rečeš ‘uzet ću godišnji i neću radit‘. Već u prosincu me čeka rezidba, a treba se naradit i oko maslina. Ali oko njih je manje posla. Znate kako kažu, ‘maslina je k‘o mati, a loza k‘o žena‘. Materi se možeš vratit‘ kad hoćeš, a ženi, ako nisi doš‘o na vrijeme, gotovo ti je! - smijemo se prije odlaska kroz njegova obrađena polja. Neka su susjedna već dugo zapuštena. Napustili ih ljudi, pa su i ona napustila njih, ne davajući roda.
