"Došla sam na more, iz dalekih mista, i postala tako – šibenska nevista", pivala je Arsenova Gabi. A slično bi mogla zapivati i Tomislavova Katarina, koja je iz rodnog Zagreba došla u Tribunj.
Zaljubila se u svoga Tomislava Stipaničeva i u njegovo lipo, malo, smišno ribarsko-turističko misto pokraj Vodica, i ostala. I postala tribunjska nevista. Ne piva kao Gabi, ali zato, umisto nje i njega, piva njihov OPG Tić. I sirupi koje prave, od prirodnih sastojaka, Tić sirup, od smreke i trputca. Uzmeš žlicu i odmah živneš, propivaš ko tić!
U svakom slučaju, ako smo se malo njime i poigrali, Tomislavov se familijarni nadimak – Stipaničevi su brojno tribunjsko pleme, pa jedino tako među sobom mogu znati "čigov je ko" – odlično poklopio s onim što njih dvoje rade i od čega već pet godina, od 2017., žive. Od sirupa!
Svaka trava vrijedna
– Jedan je od smreke (borovih iglica) i djeluje na bronhitis, astmu i alergiju, a drugi je od trputca – za upalu grla, pluća, laringitis i suhi kašalj – veli nam Katarina, koja nam odmah kaže da to nisu lijekovi, ne prodaju se u apoteci, ni na recept, nego su deklarirani kao dodaci prehrani, a proizvode se po staroj, obiteljskoj recepturi njezine bake i prabake.
– One su to radile za svoje i obiteljske potrebe, u ona vremena, kad nije bilo ni puno lijekova ni liječnika, niti je bilo lako do njih doći, oslanjajući se samo na prirodu i sastojke koje su mogli u njoj naći. Od oca bratić mi je, primjerice, imao astmu, pa mu je baka pomagala s tim sirupom; moj brat isto je imao problema s alergijama, isto je pio taj sirup. Moja baka druga, s mamine strane, preboljela je TBC i ostale su joj rane na plućima, pa je uzimala taj sirup, koji joj je pomagao – priča Katarina, koja veli kako danas puno više ljudi ima muke s respiratornim problemima nego prije, pogotovo u sjevernim dijelovima zemlje, gdje ima puno više magle i smoga nego kod nas na Jadranu.
Gdje je zrak blagoslovljen utjecajem mora pa u zraku ima dosta soli, koja je dobra za pluća. Mi to imamo prirodno, a gore za to moraju graditi "slane sobe", kako bi bolesnici udisali morski zrak.
Tako je prvih desetak bočica sirupa, fascinirana tim bogatstvom prirode oko sebe, u kojoj svaka trava služi i vrijedi za nešto, napravila po staroj recepturi za sebe i svoje prijatelje. Jednu je bočicu sirupa od smreke ostavila za sebe, ali ju je ustupila jednoj mami koja je imala bolesno dijete.
– I kako mu je pomoglo, tražila je još, ja nisam imala, i kako sam vidjela da toga baš i nema na tržištu – u Hrvatskoj ga ne proizvodi nitko, samo jedna firma iz Slovenije, ali je receptura malo drukčija. U našem nema ništa drugo osim šećera i vršaka smreke, nikakvih aditiva, ni konzervansa, pa ga djeca vole jer je sladak. Sirup od trputca smo radili po recepturi slovenske travarice Marije Treben. I tako je počelo! – govore Tomislav i Katarina – on je po struci trgovac, a ona ekonomistica – o svojoj poduzetničkoj priči.
Iskustva korisnika
Na njihovoj web-stranici Tić sirupi ima, ponosno nam govore, još niz takvih iskustava korisnika, imenom i prezimenom, onih kojima je njihov sirup pomogao. I to im je najdraže iskustvo, kad vide da je to što rade, s puno ljubavi i odgovornosti, nekom dobro učinilo.
Ono što smo mogli vidjeti u njihovu malom pogonu u obiteljskoj kući u Tribunju jest iznimna urednost i čistoća, klima-uređaj koji održava temperaturu na 21 stupanj, čak i sad kada je živa u termometru daleko iznad toga. Oni ga od milja zovu "labos".
Sirupe prodaju preko weba, šalju poštom, do 20 kilometara imaju besplatnu dostavu, uz narudžbu minimalno dva sirupa, a najbolja im je reklama ona od zadovoljnih kupaca, koja ide od usta do usta. Zahvaljujući njoj danas imaju kupce ne samo iz Hrvatske, nego i iz Engleske, Rusije, SAD-a, Kalifornije, Švedske. Ni sami ne znaju kako ljudi sve dođu do njih...
Imali su ponudu da svoje proizvode prodaju i na policama jednog velikog trgovačkog centra, ali su zasad stali na kočnicu. Ne žele se zaletjeti, dok ne budu sigurni da su spremni na takav korak. Ne žele da zbog kvantitete izgube kvalitetu. Ime se teško gradi, a lako gubi.
Stipaničevi su zbog svog posla svakog svibnja na terenu, izvan Tribunja, u Moslavini. Tamo Katarinini roditelji imaju zemlju na kojoj rastu nasadi smreke, koja je njihova glavna sirovina, i čije mlade izdanke beru kroz svibanj, jer su tada najbolji.
Zagađene šparoge
– Gore ima dosta i OPG-ova koji su posadili borove za prodaju božićnih jelki. I ako se ona ne proda, on više nema što s njom, pa mi beremo te izdanke. Slažemo to u posude, red šećera, red smreke, red šećera. I to mora odstajati, na određenoj konstantnoj temperaturi, dva do tri mjeseca, prije nego se napravi sirup. Gore beremo i trputac, i što je najbitnije, na području koje je daleko do puteva i prometnica, koji su veliki zagađivači. Nezamislivo mi je kad vidim ovdje kod nas da ljudi beru šparoge točno uz cestu, kojom stalno prolazi na tisuće vozila, čiji ispušni plinovi kontaminiraju sve uz prometnicu! Užas! – čudi se ekološki osviještena Katarina. Koja se, kaže nam ponosni suprug, ponekad zna i rasplakati.
– Ja je pitam šta je, a ona veli: "Zvala me je jedna mama. I ona plače, i kaže mi da joj dijete više ne kašlje!"
A betežnima je i to dovoljno. Da od sriće zapivaju ka – tić! Živ-živ!
