Cijena krumpira u kolovozu i rujnu porasla je za čak 150 posto. Rekordna poskupljenja bilježe se u Zagrebu, ali u povećanju cijena ne zaostaju puno ni dalmatinski gradovi, gdje je krumpir skočio s dvije na pet kuna.
Posljedica je to ekstremnih suša tijekom ljetnih mjeseci, koje su uvjetovale niži urod krumpira u čitavoj Eropskoj uniji, pa i u Egiptu, otkuda se u Hrvatsku uvoze velike količine krumpira. Poljoprivredni analitičari ne očekuju nestašicu ove namirnice, ali itekako očekuju porast cijena poslije Nove godine, kada bi krumpir mogao biti i po deset kuna za kilogram.
Osim krumpira, i cijene ostalog sezonskog voća i povrća lete u nebo. Blitva se prodavala po dvadesetak kuna, mahune po četrdeset, a smokve su na tržnicama uz obalu bile čak 70 kuna. I ulje je poskupjelo, jer su povećani troškovi uzgoja uljarica, poglavito suncokreta, čak i žitarice, pšenica, kukuruz.
Povrće se u Hrvatskoj proizvodi na samo 19.000 hektara, od čega više od deset tisuća hektara otpada na krumpir, a samo, dakle, devet tisuća na ostalo povrće, stoga tektonski poremećaji na tržištu nisu neka neuobičajena pojava.
Ukupna proizvodnja povrća kretala se zadnjih godina od 176.000 do 190.000 tona, od čega je proizvodnja za tržište (intenzivna proizvodnja) iznosila nešto više od 150.000 tona. Proizvodnja u povrtnjacima, pretežno za vlastite potrebe, iznosila je 35.000 tona. Prinos povrća kreće se od 19 do 22 tone po hektaru, što je relativno skromno za današnju suvremenu i tehnološki visokoopremljenu proizvodnju povrća.
Zarasla polja
Sve nam to govori da Hrvatska treba krenuti u snažan zaokret poljoprivredne proizvodnje jer dok dalmatinska kraška polja, Konavosko, Imotsko, Sinjsko - na kojima bi se bez ikakvih problema mogao uzgajati krumpir, ali i drugo povrće i voće - leže u ledini, na domaćim se tržnicama prodaje uvozna roba visoke cijene i niske kvalitete.
Najveći proizvođač krumpira u Hrvatskoj je Međimurska županija, čiji je udjel u ukupno zasađenim površinama krumpirom 37 posto; slijedi je Varaždinska s 898,3 hektara, odnosno 13,6 posto ukupnih površina.
Još je jedna karakteristika kod naše proizvodnje krumpira (kao i u proizvodnji ostalog povrća) jako prisutna, a to je da se proizvodnja odvija na ukupno 11.091 obiteljskom poljoprivrednom gospodarstavu, što znači da je izrazito usitnjena, no postoje županije u kojima je ona već dugo okrenuta robnoj proizvodnji i u kojima je površina zasađena krumpirom po gospodarstvu za hrvatske prilike relativno velika kao u Međimurskoj županiji, Osječko-baranjskoj te Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
- To je povezano i s kvalitetnim i kontinuiranim poslovnim odnosima s prerađivačkom industrijom koja otkupljuje velike količine i otkup je zagarantiran, ali se moraju postići prinosi koji proizvođačima omogućuju zadovoljavajući dohodak po hektaru - pojašnjava Zvjezdana Blažić, poljoprivredna konzultantica.
- Cijene krumpira, kao i svega ostalog povrća, volatilne su i vođene prvenstveno odnosom ponude i potražnje, ali ni sama količina proizvodnje na hrvatskom tržištu nije presudna za kretanje cijena, jer su i u godinama kada smo imali veliku proizvodnji cijene znale rasti. Prošle godine, kada je proizvodnja bila na visokoj razini, cijene su bila jako niske. Pritisak na tržište stizao je tada od uvoznika, koji na europskom tržištu kupuju tržišne viškove jer je i cijela Europska unija imala smanjenu potrošnju zbog poremećaja uzrokovanih COVID-19 pandemijom - ističe Blažić.
Samodostatnost u proizvodnji krumpira u protekle tri godine iznosila je oko 90 posto, a prosječno je godišnje uvezeno oko 34.000 tona krumpira. Izvozi se tri puta manje uz niže cijene.
Osim krumpira, uvoze se i enormne količine svih vrsta voća i povrća, meda, mlijeka, mesa i jaja.
Kako bi se koliko-toliko popravilo stanje u poljoprivrednom sektoru - koliko je loše najbolje se moglo vidjeti na početku pandemije kada smo shvatili da ovisimo o uvozu i da u slučaju zatvaranja granica i poremećaja na tržištu ostajemo bez hrane - Vlada RH donijela je Prijedlog strategije poljoprivrede do 2030., koja za cilj ima povećanje vrijednosti poljoprivredne proizvodnje sa sadašnjih 20 na 30 milijardi kuna godišnje, te Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kojim bi se ukupno raspoloživo državno poljoprivredno zemljište stavilo u funkciju poljoprivredne proizvodnje.
Oni bi trebali biti temelj za podizanje produktivnosti, a time i znatno povećanje konkurentnosti te usmjerenosti prema snažnom zaokretu u poljoprivredi, ocjena je stručnjaka konzultantske kuće SMARTER, specijalizirane za poljoprivredu i prehrambenu industriju.
Strategija je krovni, strateški dokument u sektoru poljoprivrede, čije je donošenje predviđeno Zakonom o poljoprivredi i na koju se čeka već gotovo 20 godina. Njom se predviđaju i intervencije u sklopu zajedničke poljoprivredne politike za razdoblje 2021. do 2027., a prije svega snažnije poticanje poljoprivrednih gospodarstava, posebice mladih poljoprivrednika. Uz nacionalna sredstva, za provođenje strategije od posebne je važnosti pet milijardi eura na koje se računa iz EU fondova.
Ako ova strategija, kao, nažalost, brojne do sada, ne ostane mrtvo slovo na papiru, to bi nesumnjivo bio veliki vjetar u leđa posrnuloj hrvatskoj poljoprivredi.
Kada je pak riječ o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, stručnjaci posebno pozdravljaju odluku da se državno poljoprivredno zemljište daje u zakup preko javnog natječaja na rok između 15 i 25 godina, ovisno o vrsti proizvodnje i investicija, odnosno ulaganjima koja su predviđena gospodarskim planovima potencijalnih posjednika.
Dugogodišnji problemi
- Zakon o poljoprivrednom zemljištu je jedan od najznačajnijih zakona koji je temelj za rješavanja brojnih strukturnih dugogodišnjih problema hrvatske poljoprivrede. Okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta nužno je za razvoj produktivnosti poljoprivredne proizvodnje, koja može konkurirati razvijenoj proizvodnji u EU-u. Hrvatska je zemlja malih i rascjepkanih poljoprivrednih posjeda kod kojih je otežano poboljšanje ekonomike korištenja zemljišta. Prosječna veličina poljoprivrednog posjeda je mala, iako je zadnjih godina došlo da rasta - pojašnjavaju u SMARTER-u.
Hrvatska u ovom trenutku raspolaže s 1.563.000 hektara poljoprivrednog zemljišta. Procjenjuje se da je državnog zemljišta gotovo 740.000 ha, a slobodnog državnog zemljišta za raspolaganje oko 400.000 ha. Prije ulaska u EU prosječna veličina posjeda bila je oko 5,6 ha, a zadnjih godina narasla je na 11,6 ha.
No, poljoprivredni posjedi i dalje su znatno manji nego što je u drugim zemljama EU-a, gdje je prosjek 16,6 ha, dok većina razvijenih zemalja ima prosječne posjede veće od 50 ha. Hrvatska ne može slijediti nužnost smanjenja troškova po jedinici proizvoda, tako da su domaći proizvodi u proizvodnji relativno skuplji u odnosu na svjetske cijene. Upravo zbog toga hrvatska poljoprivreda nije konkurentna na zahtjevnom EU tržištu poljoprivrednih proizvoda.
Stručnjaci SMARTER-a ocjenjuju da je dobro što su izmijenjene odredbe koje su do sada izazivale najviše nezadovoljstva poljoprivrednih proizvođača - ozbiljnih tržišnih sudionika, koji su se namjeravali baviti intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom koja bi mogla konkurirati u EU okvirima.
To je, prije svega, odredba koja propisuje da maksimalna površina za zakup može biti veća od 50 hektara, što je dobar preduvjet za povlačenje sredstava iz EU fondova, koji daju poticajne i najčešće nepovratne iznose ozbiljnim proizvođačima, a nikako hobistima koji proizvode za vlastite potrebe pa viškove iznose na tržnice.
Još jedno novo, kvalitetnije rješenje je uvođenje kriterija za ostvarivanje prava prvenstva u natječajima za zakup, gdje postoji sustav bodovanja, a prednost ostvaruju ponuditelji koji stvaraju dodanu vrijednost (stočarska proizvodnja, trajni nasadi, prerada poljoprivrednih proizvoda), dosadašnji posjednici, domicilni te mladi nositelji obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
- Smatramo da je dobro što je uvrštena promjena koja predviđa da prednost kod natječaja imaju poljoprivrednici koji su do sada koristili to zemljište, te koji su u mirnom posjedu zemljišta na temelju valjane pravne osnove, kao i odredba o potrebi dodatnog vrednovanja za one proizvođače kod kojih udio izravnih plaćanja za poljoprivredu nije veći od 30 posto ukupnih prihoda ili primitaka. To je velik i pozitivan iskorak u ovom zakonskom rješenju. Tako je Ministarstvo dalo prednost kvalitetnim proizvođačima koji i sada koriste zemljište, a drže se propisanih uvjeta iz natječaja, na temelju čega su dobili zemlju u zakup, te koji najveći dio svojih prihoda ostvaruju od poljoprivredne proizvodnje, a ne od potpora. Ministarstvo je pokazalo trajno opredjeljenje da se zakonima moraju poduprijeti poljoprivredni proizvođači koji proizvode, odnosno stav da su poljoprivrednici ponajprije sudionici na tržištu, a nikako socijalna kategorija - naglašavaju u SMARTER-u.
Dodana vrijednost
Kvalitetna promjena je i to što se u novim zakonskim rješenjima potiče poljoprivredne proizvođače da se okrenu proizvodnji proizvoda s većom dodanom vrijednošću (mliječno govedarstvo, sve druge stočarske proizvodnje, proizvodnja trajnih nasada i proizvodnja povrća).
Sve ove izmjene idu u smjeru više puta isticanog jačanja sektora koji donosi višu dodanu vrijednost u poljoprivrednoj proizvodnji, a koji su znatno složeniji i traže značajno veće proizvodne napore, veća ulaganja, radno su intenzivniji te složeniji po tehnologijama i tržišnim uvjetima, mišljenje je poljoprivrednih konzultanata.
Tako dolazimo do zaključka da je budućnost hrvatske poljoprivrede u povrtlarskoj proizvodnji, koja se do sada nalazila na marginama ukupne poljoprivredne proizvodnje i jedan je od zapuštenijih sektora u domaćoj poljoprivredi.
Dok druge zemlje napreduju, hrvatsko povrćarstvo, unatoč plasmanu novca iz fondova EU-a, uglavnom stagnira, nekonkurentno je i tehnološki zaostalo, pa stoga imamo situacije da domaćeg povrća ili nedostaje na tržnicama ili je preskupo i nedostupno većini hrvatskih građana nižeg standarda i lošije kupovne moći.