savjeti za bolji urodKukumar vam ne daje puno plodova? Evo u čemu je problem

Krastavac ili kukumar, kako ga u priobalju zovemo, jednogodišnja je zeljasta biljka latinskog naziva Cucumissativus koja pripada porodici Cucurbitaceae ili tikvenjača. U ovu porodicu ubrajamo i tikve, dinje, lubenice, redom biljke koje spadaju u jedne od najstarijih uzgajanih biljnih vrsta.

Brojne su sorte kukumara koje su danas u komercijalnom uzgoju. Od onih sitnih, kornišona koji se uzgajaju za kiseljenje, do salatnih krastavaca, različitih odlika, s više ili manje sjemenki (ili čak bez njih), svjetlije ili tamnije kore...

Božićno drvce - potporanj

Korijenski sustav kod kukumara se razvija plitko, pri dubini od 10-25 centimetara, što ga čini osjetljivim na isušivanje kod velikih ljetnih vrućina. Zato je od iznimne važnosti redovito i pravilno zalijevanje. U početku uzgoja zalijeva se rjeđe s manjim količinama vode, dok s razvojem lisne mase i početkom plodonošenja zalijevanje postaje učestalije, najčešće svakodnevno.

Kukumar ima krhke grane na kojima se razvijaju vitice s pomoću kojih se stabljika prihvaća uz potporanj. U komercijalnom uzgoju najčešće se uzgaja na mrežama velikih otvora, dok se u malim vrtovima prihvaća uz različite kolce, trake. Kao potporanj možete iskoristiti i prošlogodišnje rezano božićno drvce po čijim će golim granama lijepo razrasti svoje grane.

Kod kukumara se na istoj grani javljaju muški i ženski cvjetovi, pri čemu su muški često brojniji, zbog čega je i prinos manji. Iz tog se razloga danas uzgajaju hibridi koji nose samo ženske cvjetove što jamči bogat urod. Listovi su krupni, prekriveni brojnim dlačicama.

Cjelogodišnji uzgoj je moguć u staklenicima i plastenicima, a na otvorenom se uzgaja u toplijem dijelu godine. Upravo ćemo ovim tekstom približiti uzgoj na otvorenom.

Sadnja i njega

Uzgoju kukumara odgovaraju duboka, prozračna tla visoke plodnosti, bogata organskim tvarima, neutralne ili slabo kisele reakcije. Idealna su područja južne ekspozicije koja su veći dio dana okupana suncem.

Uzgajati se može direktnom sjetvom u dobro pripremljeno tlo ili sadnjom već uzgojenih presadnica. Ako direktno sijemo, treba to činiti od sredine travnja kad se tlo dovoljno zagrije, a temperature zraka prijeđe 15 stupnjeva. Siju se 3-4 sjemenke u svakoj „kućici“.



S porastom dužine dana i rastom temperature, dolazi do idealnih uvjeta za rast i nesmetan razvoj. S cvatnjom započinje kada temperature zraka prijeđu 15 stupnjeva C, a cvatnja se oduži do u kasno ljeto.

Od trenutka zametanja ploda do razvoja na konzumnu veličinu i berbe, prođe oko mjesec dana. To je vrijeme kraće što je na biljci prisutan manji broj cvjetova pa je stoga ponekad dobro odstraniti dio zametnutih plodova, kako bi se oni preostali na biljci bolje i ravnomjernije razvijali.

Nakon početka plodonošenja, vrlo je važno redovito prihranjivanje kompleksnim mineralnim gnojivima. Preporučljivo je koristiti NPK gnojiva koja sadržavaju veći udio fosfora (P) i kalija (K) u odnosu na dušik (N). Jedna od preporučljivih formulacija je 9:12:36.

Bolesti i štetnici

Plamenjača – prepoznaje se po žutim pjegama koje se pojavljuju na listu. U početku su manje, a s vremenom postaju sve veće, tamnije da bi u konačnici u potpunosti posmeđile. Tako oštećeni listovi propadaju, cijela biljka gubi na vitalnosti što ima znatan utjecaj i na kvalitetu ploda.

Razvoju ove bolesti znatno pridonosi visoka zračna vlaga, pa je iznimno važno biljke ne polijevati po listovima. Također je dobro izbjegavati sadnju na površinama na kojima je u prethodnom razdoblju bila uzgajana kultura iz porodice tikvenjača.

Pepelnica – vrlo česta bolest krastavaca kojoj također pogoduje visoka vlaga zraka uz visoke temperature. Prepoznaje se po pepeljastim nakupinama na naličju lista, koji brzo žuti, suši se i propada. Dobar plodored uz dobru prozračnost nasada mogu smanjiti štete.

Od štetnika su najčešći štitasti moljac i razne vrste ušiju čija se početna zaraza prepoznaje po ljepljivoj mednoj rosi po listovima i plodovima, na koje se uskoro naseljuju gljive čađavice. Štete mogu napraviti i lisni mineri, koji se prepoznaju po karakterističnim ubušenim hodnicima – minama unutar lista.

Vrlo često, i uz najveće napore, nije lako spriječiti širenje bolesti, pa je potrebno pribjeći upotrebi zaštitnih sredstava prema preporuci stručnjaka u poljoprivrednoj ljekarni.